Božić je prošao. Blagdanom Isusova krštenja završava božićno vrijeme crkvene godine. Ovaj se blagdan krštenja Isusova, u Katoličkoj crkvi, stalno slavi u nedjelju nakon Bogojavljenja. Nova ga liturgija posebno izdvaja i daje mu istaknuto mjesto. Misterij Božića, misterij je utjelovljenja koji zahvaća svakog čovjeka – vjernika u misteriju krštenja.
Isusovo krštenje označava se njegovim prvim javnim nastupom, početkom njegova javnog djelovanja. Evanđelist Luka izvještava da je Isus pristupio Ivanovu krštenju posljednji, nakon što su svi koji su došli ušli u Jordan i obavili obred uranjanja, krštenja, pokore i obraćenja. Ivan, je prorok kojemu je 'grnuo' svijet i o kojemu su mnogi mislili da je on, očekivani Mesija.
No Ivan, svjedoči da on Očekivanome nije dostojan biti niti sluga, ni odriješiti mu remenje na obući. Te da će, za razliku od njega, koji krsti vodom, Mesija krstiti ljude ne vodom nego Duhom Svetim i ognjem. Silom Božjom i Riječju koja čisti kao oganj. Ivan Krstitelj je preteča Blagovjesnika, glas iz pustinje koji pripravlja put Mesiji. Ivan je glas koji nadom ispunjava rezignirana i grešna srca ljudi, pozivajući ih na obraćenje. Priprema ih na dolazak Mesije, otklanja njihova „brda“ ohole moći i sebičnosti, poziva ih na ljubav. Isusovo krštenje postalo je poziv svim kršćanima da se oni koji žele slijediti učenje Isusovo trebaju krstiti „u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“
Isusov dolazak na svijet i Isusovo krštenje navješćuje već prorok Staroga zavjeta Izaija, od Boga nadahnutim riječima: „Evo sluge mojega.., mog izabranika, miljenika duše moje!... On će donijeti pravo narodima; vikati neće, neće bučiti, glas mu se neće čuti po trgovima; trske napuknute prelomiti neće, stijenja tek što tinja neće ugasiti; po istini on će donijeti pravo, neće sustati niti malaksati, dok na zemlji ne uspostavi pravo“ (Iz 42, 1-7). Isusovo krštenje ukazuje na početak i uspostavu novoga zajedništva Boga i ljudi – Novoga Božjeg svijeta. Na početku Isusova djelovanja, u krštenju na Jordanu, započinje Isusov put uživljavanja (ulaženja) u ljudsku povijest, pojedinačnu i skupnu. Isus staje u red, ali kao – posljednji. U njemu se na neponovljiv način susreću: nebo i zemlja, Bog i čovjek.
Njegovo krštenje je krštenje, vodom i Duhom Svetim. Riječ je o onom istom Duhu koji je lebdio nad vodama u času stvaranja, o onom Duhu koji je udahnut u oblikovano tijelo prvoga čovjeka da postane živo boće. To je isti Duh koji je govorio po prorocima, Duh po kojem je Isus začet od Djevice Marije. Taj je Duh lebdio i nad vodama Jordana u trenutku Isusova krštenja. Na našem krštenju i mi postajemo baštinici toga Duha. Bog je u tom trenutku i nad nama otvorio nebo i rekao: „Ti si moje ljubljeno dijete, ti si moja radost i moj ponos.“ Mi to izravno ne čujemo i ne možemo čuti. Doneseni smo na rukama onih čiji smo ponos – naših roditelja. Nad nama se u vremenu i u vječnosti, zauvijek razliježe glas Božje ljubavi: „Ti si moj!“ Jednako tako i sami smo pozvani biti Božji glas drugima: „Ti si moja radost i moj ponos!“ I u drugima zbog toga buditi ponos. Kuda god kršćanin ide, ma gdje god se našao i on je kao i Isus, zajedno s Isusom – miljenik Božji. To znači: živjeti u milosti Božjoj.
Uoči Nedjelje Krštenja Gospodnjeg u našoj župi imali smo radost krštenja u obitelji Vlainić; Ivica i Tatjana, r. Mandić, krstili su svoje treće dijete, Gabriela Vlainića. Čestitamo roditeljima na njihovoj odvažnosti i daru Života. Kuma malenom Gabrielu je bila Anna-Marie Devčić iz Gospića.
