U nedjelju 31. svibnja proslavili smo blagdan je Duhova. Cijela Crkva danas slavi svoj rođendan.
Svete misa u 9 sati slavljena je u Ličkom Osiku dok je svečana sveta misa u 11 sati slavljena u crkvi Duha Svetoga u Mušaluku. Ova crkva je stara preko 300 godina i svjedoči pobjedi nad Turcima, a samu crkvu dao je sagraditi pop Marko Mesić nakon što je protjerao Turke iz Like 1700. godine. Svete mise predvodio je župnik preč. Luka Blažević.
Upoznati sebe
Duhovi spadaju u veliku crkvenu svetkovinu iako ova svetkovina nema takvu popularnost u Crkvi kao druge svetkovine. To ništa nije novo. Već je apostol naroda sv. Pavao čuo od nekih učenika u Efezu: “Ta ni čuli nismo da ima Duh Sveti” (Dj 19,2).
Prvobitno je to bila svetkovina žetve. Kasnije se s tom svetkovinom žetve povezalo sjećanje na objavu Božju na brdu Sinaju i na izabranje Izraela po Bogu. Rabini su pričali da je Bog objavio Toru, Božje upute kako su sadržane u pet Mojsijevih knjiga u svih “70 jezika” čovječanstva. Oni su naime mislili da je ukupno 70 jezika. “Glas je izišao i podijelio se u 70 glasova prema 70 jezika, da bi ih sve nacije razumjele. Svaka nacija slušala je glas u jeziku svoje nacije.” Tako opisuje rabi Jochanan događaj na brdu Sinaju.
Što su učenici iskusili na svetkovinu Duhova pedeset dana nakon Uskrsa i deset dana nakon Kristova uzašašća? “I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti” (Dj 2,2-5).
U to vrijeme jedanaestorici učenika pribrojio se i izabrani Matija (Dj 1,15-26). Nakon Uzašašća to je bila “moleća zajednica” (usp. Dj 1,13-14). Klanjanje je bilo prvi odgovor na individulani susret s Isusom, koji se očitovao u životu, patnji i smrti, u uskrsnuću i uzašašću svakom pojedinom u toj šarolikoj grupi na poseban način kao Mesija, Sin Božji.
Jeruzalem je bio internacionalno i interkulturalno obilježen grad. Židovi iz židovske dijaspore ovdje su bile kod kuće ili su se okupljali na hodočasničkim svetkovinama. Danas bismo rekli: stanovništvo se sastojalo od Izraelaca (Galilejci, Judejci), iz Iranaca (Parti, Međani, Elamljani), Iračana i Sirijaca (Mezopotamija), Turaka (Kapadocija, Pont, provincije Azije, Frigija, Pamfilija), Egipćana, Libijaca (Cirena), Rimljana, Grka (Kreta) i Arapa (usp. Dj 2,9-11).
Kad je ovo mješano stanovništvo, sastavljeno od ljudi različitih jezika, života i vjerničkih iskustava, iskusilo tu buku, okupili su se zajedno. “Čuđenje” je bilo veliko, jer se dar Duha sastojao u tome, da su učenici najedanput govorili materinskim jezikom prisutnih. Duhovni Božji dar djelovao je tako da je svatko mogao razumjeti što se govori i svatko je mogao izmijeniti misli. To je čudo Duhova koje prekoračuje granice razumijevanja. Istinska vjera dakle uspostavlja jedinstvo.
Crkva i danas živi od toga da se ljudi razumijevaju, da su kršćani sposobni za odnose. Ishodište je uvijek osobna vjera u Krista. “Upoznati sebe” i danas je za sve ljude veliko dobro. Za sve nas to je istinski blagoslov. Mi ipak živimo u jednom komunikacijskom vremenu, u vremenu, u kojem je ta komunikacija posvuda dohvatljiva da ljudi mogu doći do riječi. A ipak se kao nikad, tako malo govori kao danas. To pogađa sve dimenzije ljudskoga života: suprotni blokovi Istoka i Zapada, zdesna i slijeva još uvijek su prisutni u politici. Državne zajednice ne dokazuju se kao snaga. Svjetske se religije ne sastaju. Sklad u obitelji nije više zagarantiran. Ljudski savezi su lomljivi. Svi mi to opažamo! Zar ne bismo morali priznati kako je “upoznati sebe” postalo univerzalnom čežnjom? Iskustvo Duhova bilo bi dakle ključ za novo zajedništvo.
Ako dakle mi kršćani kao ljudi ozbiljno mislimo na našu vjeru, onda odnos prema događaju Duhova ne smije ostati kod “čuđenja”. U svezi s tim današnje evanđelje nam ne prezentira na interesantan način duhovski događaj, nego slanje učenika. To počinje s dvostrukom opomenom: “Mir vama!” Što to drugo znači nego: “Gledajte, je li se poznajete?” Tada uskrsli Gospodin daje svoga Duha: “To rekavši, dahne u njih i kaže im: Primite Duha Svetoga!” I: “Pomozite drugima, da se upoznaju!” Danas je bitna zadaća Crkve i njenih članova da omoguće odnose i zajedništvo. To je naša misija koja počinje u krugu sasvim osobnoga života. Današnji pluralizam sa svojim suprotnostima i različitostima, u jednom internacionalnom međukulturnom kontekstu, stavlja pojedince, mnoge i svijet pred neizmjerne zahtjeve, koji se mogu svladati ako se uči “upoznati sebe”. “Upoznati sebe” misli se također i da jedni druge cijenimo, da jedni druge držimo za vrijedne, da jedni drugima činimo dobro, jedni drugima pomažemo. Gdje se događa to čudo, da se ljudi upoznaju i dobri su jedni drugima, tu djeluje Duh Sveti kao na Duhove.
Papa Franjo daje nam kao kršćanin najbolji primjer: njegovo veliko poslanje mira, da bi se ljudi “bolje upoznali”, za svakoga je od nas mjerodavno. Njegova molitva za Svetu zemlju iz 2014. godine može biti jedna lijepa duhovska želja:
“Gospodine, Bože mira, puno smo puta pokušali rješavati naše konflikte s našim snagama. Toliko puno pokopanih nada. Gospodine, daruj nam mir, uči nas miru, vodi nas k miru! Daj nam hrabrost da ispunimo konkretna djela, da gradimo mir. Daj nam sposobnost, da sve ljude koje susretnemo na našem putu, gledamo dobrohotnim očima. Promjeni naše strahove u povjerenje i naše napetosti u opraštanje. Daj da budemo ustrajni za dijalog i pomirenje. Gospodine, obnovi naša srca i naš duh. Amen.”
Razmišljanje: Franjevci-split
