Devetnaeste nedjelje kroz godinu 9. kolovoza svete mise su slavljene u 9 i 11 sati. Na euharistijskom slavlju u 11 sati roditelji Milan Rast i Romana r. Basarić krstili su svoju kćer i dali joj ime Kiara Jelena. Kumovi na sakramentu krštenja Kiari Jeleni bili su Dragana i Nikola Sokolić. Roditeljima, kumovima i cijeloj obitelji čestitamo na sakramentu krštenja i daru života!
Religije su tijekom tisućljeća dobrim dijelom držale ljude u strahu pred bogovima ili božanstvima. Danas se mnogo govori o tom da ljudi nemaju uvijek pravu sliku o Bogu. Drugi vatikanski sabor izričito kaže da je ateizmu nerijetko razlogom ili povodom krive slike o Bogu, za koju su često bili odgovorni kršćani. U kakvoga Boga vjerujemo?
Današnji odlomak o proroku Iliji ispravlja odveć jednostranu sliku Boga i upotpunjuje je crtama Božje dobrote i blagosti. Prorok Ilija pojavljuje se kao revnitelj za čistu i nepatvorenu Jahvinu religiju u zlo i opako doba Sjevernoga kraljevstva, Izraela, za vrijeme kralja Ahaba i poganke Izabele (usp. 1 Kr 17 do 2 Kr 2). Prorok Ilija predstavlja sliku Boga oblikovanu čistoćom i jednoznačnošću. Njegovo zalaganje ispunjeno je nepopustljivošću. Pogled mu je zamućen i ne vidi ono što je učinio Baalovim svećenicima. Nakon trijumfa nad Baalovim svećenicima, zbio se nagli preokret: pun straha i rezignacije mora bježati. Najradije bi da ga nema, da umre. No, Bog ga ne ostavlja. Šalje mu dva puta anđela. Ustaje i polazi na put kroz pustinju do gore Horeb. Ondje se sakrio u jednu spilju. I tu mu je bilo dobro. Konačno je pronašao sigurno utočište. Ali to nije sve. Bog želi da izađe vani, na otvoreno, izloži se… I tu Ilija doživljava da ga Bog poučava i korigira njegovu sliku o Njemu.
Što je Ilija vidio? Bog mu daje najprije vidjeti sliku silnog vihora koji drobi i lomi sve pred sobom. To je slika oduševljenja koje je Ilija nekoć osjećao za Boga. Ali u tom svom oduševljenju bilo je mnogo vlastitih projekcija. On je uživao u vlastitom osjećaju Boga i nije dovoljno pazio na glas stvarnog Boga. Zato biva poučen: Bog nije u vihoru prolaznog zanosa. Zatim mu Bog daje vidjeti sljedeći prizor: potres. Često tako zamišljamo Boga. Moćni, silni i jaki Bog, pred kojim sve pada na koljena. Revolucija, a ne evolucija: iščupati ljulj. Očistiti zemlju od zla. Sve staro i grešno razoriti, da ne ostane ni kamena na kamenu. Destruktivnost u ime Boga. Pa ipak, Ilija mora spoznati da Bog nije bio u potresu.
Ilija zatim vidi prizor ognja. Oganj koji će sagorjeti sve Božje neprijatelje. Vatra čisti od svake nečistoće. Puritanizam, čistunstvo u ime Boga. Kada mislimo da će nas Bog osloboditi od naše ljudskosti, naših pogrješaka i slabosti. Bog poučava Iliju da takva slika Boga nije ispravna. On nije perfekcionist: Bog voli rast, voli pitanja, voli ljude koji otkrivaju sebe. Prihvaća i mogućnost da ćemo nekada zalutati, inače ne bismo mogli rasti, učiti iz svojih pogrješaka.
Konačno, Bog susreće Iliju u laganom i blagom povjetarcu. Bog prolazi mimo Ilije – nenametljivo, diskretno. Bog nije u oluju, u potresu, u vatri. On je u blagom povjetarcu. On ne imponira čovjeku kroz svoju moć i silu, nego se očituje u onome što je neznatno, što se ne ističe – toliko neprimjetan da Ga se može gotovo prečuti i previdjeti. I Ilija sakriva vlastito lice plaštem, to jest napušta razinu vanjskih osjetila i upućuje se sasvim u nutrinu. Otkriva u sebi prostor šutnje, svete tišine. Samo u miru laganog i blagog lahora Gospodin progovara. Ondje gdje se stišava buka naših misli i osjećaja, briga i planova, upravo ondje je Bog i čeka na nas. Ilija je na kraju ‹naučio lekciju›: Bog se očituje u nečujnim djelima služenja i strpljivosti. Zato i Isus šalje svoje učenike s bitno drugačijim poslanjem od ‘fanatičnih misionara’. Ne smiju donositi oganj i mač, nego mir. Njihov nastup treba biti nenasilan. Uvijek spremni podići svoj glas u obranu onih koji su sluge, a ne gospodari u ovom svijetu.
Razmišljanje: Franjevci-split
Foto: T.R. i I.Đ.
