Dvadesete nedjelje kroz godinu 16. kolovoza svete mise su slavljene u župnoj crkvi sv. Josipa u Ličkom Osiku u 9 i 11 sati.
Na euharistijskom slavlju u 11 sati imali smo radost krštenja Davida Dasovića. David je sin Marka Dasovića i Ivane r. Mikić. Kumovi na krštenju bili su Josip i Martina Treger. Obitelji i kumovima čestitamo na sakramentu krštenja i daru života!
Božje milosrđe za nevoljne
Prijatelji su se našli jedne ljetne večeri u vrtu na grilanju. Okupilo se nekoliko mladih obitelji s djecom. Jedna je obitelj povela i psa ovčara. Za vrijeme blagovanja komad mesa pao je na travu. Pas se poput munje zaletio prema komadu mesa. Skočio je i dječak i uzviknuo: “To je moj komad. Malo ću ga očistiti i pojesti.” Vlasnik psa je uzviknuo: “Što je na podu pripada njemu i gotovo.”
Sve ima svoj red: čovjek, pas i svakom njegovo. Pas je imao sreću.
Molba Kanaanke u evanđelju odigrala se na sličan način. Ona ne želi prekoračiti crtu razgraničenja, u ovom slučaju crtu između vjernika i nje poganke. “Samo i psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara”, tako ona argumentira. “Ja znam da ne pripadam vama koji sebe držite za izabrane, za Božji narod, a ja sam ništa u vašim očima. Ali, i za mene može biti nešto što pada na zemlju kao i psićima. Ja to trebam, jer je ugrožen život moje kćeri.”
Teško je podnijeti kada se ljudi uspoređuju sa psima i netko mora imati debelu kožu da bi izdržao tu sliku, ali na žalost to su stvarnosti od kojih ljudi žive kao psi. Mnogi žive pokraj brda smeća i čeznutljivo iščekuju novi otpad kako bi možda u njemu našli nešto za sebe.
“O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš. I ozdravi joj kći toga časa.” Gdje Isus nalazi takvu vjeru, prepoznaje se djelovanje njegova Oca. Samo Otac može otvoriti srce za njega. U vjeri sa ženom koja probija granice radi se o samome Bogu. I on otvara Isusovo poslanje. Poslanje nije više ograničeno na dom Izraelov. Ono se treba otvoriti za sve ljude u nevolji. Isus treba učiniti djelatnom moć ozdravljenja tamo gdje mu vjera otvara prostor. Zato odgovor: Neka ti bude kako želiš. I toga časa ozdravi joj kćer. Time već počinje nešto u vremenu Isusova zemaljskog života što nakon njegova uskrsnuća treba zahvatiti cijeli svijet. Nije bilo lako za prve kršćane koji su bili Židovi, otvoriti Crkvu za pogane. Sam uskrsnuli morao je probiti granice. On je to učinio po svome Duhu koji je u ljudima proizveo čudo vjere. To su znali kršćani slično kao i Isus naočigled vjere majke Kanaanke, da njihov Bog ne želi granice. Ne ide se više za tim da se okupe izgubljene ovce doma Izraelova. Ide se za tim da se Božje milosrđe posvjedoči svim ljudima u nevolji i da se obitelji svih ljudi izmire s Bogom i međusobno. Bog je izabrao Abrahama da bi u njemu blagoslovio sve ljude. Bog je izabrao narod da bi u njemu zasvijetlilo svjetlo za sve narode.
Mi se zovemo “katolička” Crkva. Često puta nismo svjesni toga imena. Pod tim se misli da je Crkva dobila nalog da svim ljudima i narodima saopći ozdraviteljsko, oslobađajuće i pomirujuće Božje milosrđe.
Drugi vatikanski sabor izričito se izjasnio u svojoj pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes: “Crkva je, naime već od početka svoje povijesti naučila izražavati Kristovu poruku služeći se pojmovima i jezikom različitih naroda, da evanđelje prilagodi shvaćanju sviju. I taj prilagođeni način naviještanja objavljene riječi mora ostati zakonom svake evangelizacije. Tako se naime u svakom narodu stvara mogućnost da na svoj način izrazi Kristovu poruku i ujedno se promiče životna razmjena između Crkve i različitih kultura narodâ.” (GS 44)
Naše okupljanje u crkvi otvaramo u molitvama i euharistijskoj molitvi ne samo za cijelu Crkvu nego za sve ljude kao kćeri i sinove Božje. Zato smo mi katolička Crkva, Crkva za sve. Stol na kojemu se kruh Božjega milosrđa s nama dijeli, nije samo znak za zajedništvo vjernika, nego znak za Božju volju, da se svi ljudi međusobno ujedine. To je čudo Božje da u Isusovom predanju za nas prepoznajemo i primamo Božju ljubav. Sa zahvalnošću za to čudo povezujemo nadu da Božja ljubav zna svoje putove prema svim ljudima. Gdje se ljudi otvaraju, Božje milosrđe nadilazi sve moći zla.
Možda bismo na kraju mogli postaviti samima sebi pitanje: poznajem li svoju vjeru? Upuštam li se u razgovor sa strancima da ih čujem što vjeruju, i čemu se nadaju? Jesam li otvoren otkriti zajedništvo s drugim religijama i kako ujedno stojim u svojoj vjeri? Isus konačno nema straha podijeliti svoju vjeru sa strancima. On je to napisao kršćanstvu u rodoslovnu knjigu: svaki čovjek je slobodan od Boga, prihvatiti tu vjeru.
Razmišljanje: Franjevci-split
