U subotu, 12. rujna 2020. ispred crkva Sv. Marko grob na Krbavskom polju, počela je proslava Dana hrvatskih mučenika s Križnim putem koji je u 9,00 sati predvodio biskup u miru mons. Mile Bogović. On je sinoć, na uočnicu, blagoslovio novopostavljene križeve na postajama ovog Križnog puta.
Hodočasnici su se u molitvi penjali prema svetištu Crkve hrvatskih mučenika, od postaje do postaje. U 10,30 sati počelo je misno slavlje: nakon križa, bogoslova i ministranata u povorci su motoristi iz Kluba Veterana Kroatia nosili spomen kamenje s raznih stratišta za izgradnju Zida sjećanja u Spomen parku pokraj crkve. Nakon njih pristupili su vanjskom oltaru svećenici i biskupi.
Na početku je svima sljedeću dobrodošlicu zaželio domaćin gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić:
„Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici! Dobro došli u svetište Hrvatskih mučenika na Udbini. Istina, ove godine smo u nešto manjem broju zbog pošasti koja hara, ali nije broj ono najvažnije, nego iskrena nakana vas koji ste došli da na se na ovom mjestu molite, Bogu zahvaljujte i njemu se prikazujete. Gdje su dvojica ili trojica sabrana u ime Isusovo, Isus daje jamstvo svoje prisutnosti među njima. Došli smo ovdje moliti za sve mučenike našega naroda tijekom povijest. Svi znamo koliko je ta povijest bila teška i patnička: prepuna mučenika za vjeru, za slobodu, za domovinu. Nisu nam poznata sva imena tih mučenika, a još manje mjesta njihovih zemaljskih počivališta, zato je ova crkva nad Krbavskim poljem, koje je jedno od simbola stradanja našeg naroda, posvećena svima njima. Ovdje ih mi svojom molitvom oživljavamo, Bogu prikazujemo, za njih Bogu zahvaljujemo i njihov zagovor prosimo.
Kao narod ne smijemo zaboraviti svoje mučenike jer bismo tako izgubili krjepost zahvalnosti i ostali bez tolikog broja zagovornika s kojima smo molitveno povezani. Sveti Ivan Pavao II. podsjeća kršćane da ne zaborave svoje mučenike jer su oni svjedoci vjere i u tom smislu vjernicima ohrabrenje i trajno nadahnuće. Ovo mjesto je, stoga, prije svega, mjesto molitve, zahvalnosti Bogu, za tolike mučenike našeg naroda, čije su nam žrtve - u to smo uvjereni - donijele puno Božjeg blagoslova. Pridružimo, molitvom, njihovim žrtvama i naše žrtve kao i žrtve mnogih osoba koje imaju patnički život, moleći od Gospodina, po zagovoru svetih mučenika, svim patnicima našeg vremena snagu da ih njihove patnje ne slome, nego oplemene i posvete.
Na početku srdačno pozdravljam naše biskupe koji su nam pridružili u ovom misnom slavlju: zadarskog nadbiskupa i predsjednika HBK: Želimira Puljića, riječkog nadbiskupa i metropolitu Ivana Devčića, splitsko-makarskog nadbiskupa koadjutora i apostolskog upravitelja Porečke i Pulske biskupije Dražena Kutlešu, sisačkog biskupa Vladu Košića,bjelovarsko-križevačkog biskupa Vjekoslava Huzjaka, dubrovačkog biskupa Matu Uzinića, šibenskog biskupa Tomislava Rogića, šibenskog biskupa u miru Antu Ivasa, gospićko-senjskog biskupa u miru Milu Bogovića. Pozdravljam posebno predvoditelja ovog slavlja krčkog biskupa Ivicu Petanjka.
Pozdravljam Marijana Frančića, zagrebačkog kanonika, izaslanika zagrebačkog nadbiskupa kard. Bozanića, vrhovnu poglavaricu Sestara Srca Isusova časnu majku Dobroslavu Mlakić, sa sestrama, nazočne oce provincijale redovničkih zajednica: Fra Juru Šarčevića, provincijala otaca kapucina, fra Josipa Blaževića, provincijala franjevaca konventualaca i
fra Marka Mršu, provincijala franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja;
Pozdravljam i sve nazočne svećenike, redovnike i redovnice, sve predstavnike civilne vlasti i još jednom sve vas, dragi hodočasnici, kao i sve one koji su s nama uz prijenos Hrvatske radiotelevizije.
Molim preuzvišenog oca biskupa da započne Euharistijsko slavlje.
Propovijed mons. Ivice Petanjka na ovom euharistijskom slavlju
„Draga braćo i sestre! Dragi hodočasnici!
Od 2005. godine ovo mjesto i ovi prostori na poseban način ožive upravo po vama hodočasnicima koji se druge subote u mjesecu rujnu okupite ovdje na Udbini kako biste svojom prisutnošću i svojom molitvom održali živu uspomenu na ono što se nikako ne smije zaboraviti, a to su patnje i stradanja svih onih koji su ljubili ovu zemlju kao svoju domovinu i za tu zemlju bili spremni položiti ono najviše što imaju, a to je vlastiti život.
Budući da se naš narod od najranijih vremena svog dolaska na ove prostore opredijelio za Isusa Krista i prihvatio njegovo evanđelje kao program i oblik svog života, kršćanstvo postaje naš prepoznajni znak i bitna sastavnica našeg narodnog bića i hrvatskog identiteta. Mnogima ni danas nije jasno da se čovjek pojedinac, pa onda i narod u kojem se većina deklarira kao kršćani i katolici, ne mogu odijeliti jedno od drugoga. Biti kršćanin znači biti kršćanin cijelim svojim bićem, cijelim svojim životom, svagdje i na svakom mjestu. Kršćanstvo nije nešto što se čovjeku nadodaje kao neki dodatak ili dopuna ili, poput odjeće koja se oblači i svlači prema trenutačnim prilikama i zgodama života. Kršćanstvo se ne može skinuti poput kaputa i objesiti na vješalicu, a onda, kad zatreba i ako ustreba, na sebe ponovno obući. Sveto pismo često govori o starom i novom čovjeku, o prvom i drugom Adamu, o tome kako treba svući staroga i obući novog čovjeka (usp. Ef 4, 22-24). Ne kaže da treba svući staro i obući novo odijelo, nego svući staroga i obući se u novog čovjeka. Svući sve ono što je nespojivo s Kristovim evanđeljem i obući se u samoga Isusa Krista. To, drugim riječima znači, živjeti poput Isusa Krista. Njegov način života postaje moj način života.
Ako tako promatramo život čovjeka pojedinca, pa i naroda kojemu pojedinci pripadaju, onda je razumljivo da se vjera i pripadnost jednom narodu ne mogu odvojiti i ne smiju odvojiti jedno od drugog. Vjera se utjelovljuje u svakom čovjeku i u jednom narodu po mnoštvu pojedinaca, na isti onaj način na koji se to dogodilo s Isusom Kristom kao Sinom Božjim koji je postao čovjekom po određenoj osobi, u konkretnoj obitelji i u stvarnom narodu, u točno određenom povijesnom, društvenom i političkom vremenu i okolnostima.
Isus je toliko puta znao pohvaliti vjeru određenog pojedinca, ali i skupine ljudi koje su pripadale određenoj društvenoj strukturi ili su bili stanovnici nekog mjesta i pokrajine, kao što je na isti način znao opominjati ili žalostiti se zbog nevjere pojedinaca ili cijelih mjesta i gradova.
Sve ovo govorim zato što mnogi ni danas ne mogu pojmiti govor o Crkvi hrvatskih mučenika, tj. o povezanosti Hrvata kao naroda i kršćanstva kao vjere i uvjerenja koji je prožeo iznutra i uobličio u svemu taj hrvatski narodni identitet kao naš prepoznajni znak.
Budući da su se narodni i vjerski element stoljećima međusobno toliko prožimali da su postali nedjeljivi kao prst i nokat, onda i cijelu povijest našeg naroda promatramo kao jednu jedinstvenu nedjeljivu cjelinu u svim njezinim oblicima koju jednostavno zovemo kulturom i civilizacijom jednog naroda.
U tom duhu možemo razumjeti da je za naše pređe bilo isto živjeti, raditi, graditi, kao i trpjeti i umrijeti za svoj narod i za Isusa Krista, kao nešto što se jedno od drugoga ne može odijeliti. Da se ne radi samo o dalekoj prošlosti mi smo svjedoci kako je sada, danas, i u ovo naše vrijeme neprijatelj najprije pokušao uništiti znakove i obilježja katoličke vjere, a onda i svojom nogom zakoračiti i oteti domovinu kao zemlju i prostor.
Nalazimo se na svetom tlu, zato što je ono natopljeno krvlju onih koji su za ovaj narod dali sve što su imali, svoj život. Nema tog naroda koji ne štuje svoje branitelje i koji ne bi znao vrjednovati one koji su dali svoj život kako bi drugi mogli živjeti. Kao kršćani vjerujemo u vrijednost i neponovljivost svakog ljudskog života, ali sljedeći primjer Isusa Krista, koji je u svemu i uvijek bio vođen samo čistom ljubavlju i brigom za spasenjem svakog čovjeka, štujemo kao mučenike one koji su i u najtežim trenucima svog života ostali čvrsto ukorijenjeni u Kristovo evanđelje i koje nikakve kušnje i mučenja nisu mogli pokolebati.
Gledano ljudskom logikom svaki branitelj koji je poginuo i svaki mučenik je gubitnik, jer ga više nema među nama. Ali nam upravo vjera u Isusovo uskrsnuće i spremnost kojom tko daje svoj život u zamjenu za naš, govore o savršenoj ljubavi koju se ne može ničim uništiti nego se ugrađuje u sveopće dobro svijeta, a naša sjećanja, uspomene i molitve za njih čine da oni koji više nisu među nama, budu s nama i u nama. Diže ih na jednu višu, nadnaravnu razinu, jer oni žive i mi živimo. Njihovi životi pretočili su se u naše, urezali se zauvijek u našu kolektivnu svijest i postali nam putokaz u život.
Kao Isusovi učenici koji su dobili poslanje od njega, da slavimo sveta otajstva njemu na spomen i da po tim sakramentima naše vjere njega trajno uprisutnjujemo u ovom svijetu, želimo, poput Blažene Djevice Marije, sve događaje utkane u našu povijest i sve one koji su tu povijest ljubavlju i krvlju pisali, u srcu pohraniti, o njima razmišljati i biti dostojni sinovi i kćeri svojih predaka. Amen.“
Pjevanje su predvodili združeni zborovi Gospićko-senjske biskupije uz glazbenu pratnju bogoslova Kristijana Pajdakovića, pod ravnanjem Ivana Prpića - Špike.
Župnik i upravitelj svetišta vlč. Josip Šimatović na kraju sv. mise,u znak zahvalnosti, predao je biskupu mons. Petanjku sliku Crkve hrvatskih mučenika koju je naslikao Mišo Baričević.
Potom je biskup ordinarij Zdenko Križić zahvalio, ponajprije, predvoditelju euharistijskog slavlja na riječima koje nam je uputio te nastavio: „Zahvaljujem ocima biskupima i svima vama ovdje okupljenima sa željom da vam boravak ovdje bude nadahnuće te da u životu nikad ne osjetite patnju i ostavljenost. Neka vas Gospodin prati svojim blagoslovom da živite život djece Božje kako biste se jednog dana mogli pridružiti hrvatskim mučenicima.“
Slavlje je završilo himnom Lijepa naša domovina.
GSB
