U nedjelju 20. rujna svete mise su slavljene u župi sv. Josipa u Ličkom Osiku u 9 i 11 sati. Na misi u 11 sati molili smo za početak nove školske i vjeronaučne godine i obilježili Katehetsku nedjelju.
Bog računa drukčije
1 + 3 = 6 i 4 – 2 = 0. Vi ćete s pravom reći: Pa,kako ti to računaš? To je sasvim krivo… Uostalom, škola je doduše počela ali mi smo sada kod svete mise u kojoj nemamo što raditi s matematikom….To je točno ali mi smo danas čuli priču u kojoj se na neki način spominje računanje. To je priča koja nam se čini nepravednom. Razmislite jednom koliko ste puta rekli: “To je nepravedno?” “Nepravedno je da moram uvijek sam pospremati svoju sobu…” “Nepravedno je da svi imaju pametni mobitel a ja ga nemam…” Nepravedno je da uvijek samo mene grdite…”
Ali ako smo pošteni: vi djeco uvijek direktno kažete ono što nalazite da je nepravedno. To je dobro i važno. Mi odrasli smo suzdržani i to čuvamo za sebe. Nepravedno je da ja ne zarađujem kao i moj muž…Nepravedno je da su moja djeca uvijek zapostavljena…Nepravedno je da…
Mi živimo u vremenu u kojem u pojedinim zemljama uistinu je dobro. Nema rata, mnogi ljudi imaju posao, imaju dovoljno za jelo i piće. U isto vrijeme mislimo kako bi moglo biti bolje i više i zavidni smo onima koji tobože imaju više.
Makar bi kod Boga trebalo biti pravedno ili? Ali ne: prispodoba o radnicima u vinogradu čini se kao da pokazuje da su svijet i Bog nepravedni!!! Međutim, mnogi egzegete kažu da prispodoba spada u svetopisamsku predaju koja nas sasvim približava povijesnom Isusu. Taj Isus želi ljudima svoga vremena sa svojim prispodobama o kraljevstvu nebeskom učiniti iskustvenim kakvo je nebo i kako je ljudima koji su blizu Bogu. U našoj prispodobi radi se ne samo o pitanju socijalne pravednosti nego još više o odnosima zajedničkoga zemaljskoga života. Ide se za pojašnjenjem da tamo gdje je čovjek pozvan od Boga i taj poziv stvarno živi, može dobro ophoditi u odnosima oko sebe i sam biti zadovoljan.
Tako je ta prispodoba za naš svijet visoko politička. Jer tu se kaže da je svaki čovjek ravnopravan i na kraju prima istu plaću od Boga iako zemaljski gledano to je često nepravedno. Stoga će sveti Augustin reći: “Onaj denar jest život vječni. U vječnom životu svi će biti jednaki…Taj život neće jednomu biti duži, drugomu kraći jer će svima biti jednako vječan. Ondje će drukčije biti nagrađene bračna čistoća, drukčije djevičanska neporočnost; drukčiji će biti plod djelatnosti, a drukčiji strpljiva trpljenja. No, što se tiče vječnosti, neće jedan živjeti duže od drugoga: svi će živjeti bez kraja, svatko u svom stupnju slave, a denar je život vječni.”
Bog gleda drugim očima na nas ljude. U Božjem kraljevstvu koje je došlo s Isusom vrijede druge vrijednosti nego su to u našemu radničkom društvu. Tu vlada druga pravednost. “Ja ću vas primjereno platiti”, kaže gospodar vinograda. Nije “primjerena” plaća koja odgovara jednom satu radnog učinka. Primjereno je to što radnici trebaju da mogu prehraniti svoju obitelj. Tada je jedan srebreni novčić bio uobičajena dnevna plaća. To je ono što je jedan čovjek u najmanju ruku morao donijeti kući da bi obitelj od toga mogla živjeti i hraniti se. Jedno pravedno društvo je ono u kojem svi ljudi imaju dovoljno za život, kaže Isus. Jedan pravedan svijet je onaj u kojem nitko ne mora gladovati.
Pravednost koja vrijedi u Božjem vinogradu ne pita: što je netko radio? Što je stvorio? Tu se točno gleda kako je ljudima, kako žive, što im nedostaje i zašto je to tako. “Zašto ovdje stojite vazdan besposleni?”, pita gospodar vinograda radnike posljednjeg sata. “Jer nas nitko ne najmi”, tuže se oni. Zašto ih nitko nije najmio? Zašto i danas ljudi ne dobivaju posao? Ili samo posao od kojega jedva mogu živjeti? Ima puno razloga. Ne mogu svi ljudi isto raditi. Nemaju svi ljudi iste startne uvjete i iste šanse. Bilo da se radi o našoj zemlji i zemljama širom svijeta. Što je pravedno društvo? Što je pravedni svijet?
Pravedno nije da svaki dobije što zasluži. Pravedno je da svi dobiju što trebaju – kaže Isus. Problem nije srebreni novčić koji svi dobivaju, nego da kod isplate ne budu učinjene nikakve razlike.
Ako bi svi samo na sebe gledali ne bi bilo problema. U trenutku gdje ljudi počnu uspoređivati sebe, svoju plaću, u tom trenutku nastaje zavist. To je zavist odozgor prema dolje. Bogatih prema siromasima, manje siromašnih prema potpunim siromasima, domorodaca prema onima iz drugih zemalja…
“Zašto su oni tako puno nagrađeni? A ja sam podnosio tegobu dana i žegu!” Tako misle radnici prve ure. Tako misle ljudi kod nas. Tako i mi mislimo puno puta.
“Jesi li zavidan što sam ja širokrogudan?” – tako završava prispodoba. Želimo li stvarno uvijek biti zavidni? Što smo u našemu životu radili ili nismo radili: za Boga smo više vrijedni nego svi naši poslovi. U Božjem vinogradu – u Božjem kraljevstvu koje je došlo s Isusom – vrijedi, da svi dobivamo što trebamo. Također i tada ako ništa, gotovo ništa ne možemo raditi. Bogu hvala!
