Radosna vijest ove nedjelje pripovijeda o trenutku kad Isus započinje svoje javno djelovanje. Početak njegova propovijedanja dešava se u Galileji, graničnom području, gdje se sastaju ljudi različitog porijekla. Ovo mnoštvo ljudi koje tako nemirno živi, idealna je prilika za širenje radosne vijesti. U samom evanđelju je nastup u Galileji obrazložen s dva razloga: činjenicom, koja se dogodila Ivanu Krstitelju u Judeji i Izaijinim proroštvom iz ovonedjeljnog prvog čitanja.S početkom Isusovog javnog djelovanja okrenuta je nova stranica. Vrijeme proroka je završilo uhićenjem Ivana Krstitelja. Prema Božjem planu ovaj se mora sniziti, kako bi drugi mogao rasti. Sve do trenutka, kad su se vrata zatvora zatvorila za moćnim glasom glasa koji viče u pustinji, Isus je skoro cijelo vrijeme šutio. Sad je došlo vrijeme da se govori i da se propovijeda kraljevstvo Božje.
Prvo čitanje –(Iz 8, 24-9,3)
U graničnom području Galileje, tom raskršću pogana, ljudi na rubu egzistencije, već je započelo Božje kraljevstvo. Ljudi ovog područja su bili na lošem glasu kod Židova. I unatoč tome, već je prorok Izaija baš njima navijestio mesijansko svjetlo. Prorok Izaija najavljuje proslavu «Galileje poganske», preobražaj koji će Gospodin donijeti «narodu koji je u tmini hodio» i «mrkli kraj smrti obitavao», jer će iz tame ući u svjetlost jarku, veliku. Radost će njegova i veselje biti neizmjerni kad Gospodin skine jaram s njega i oslobodi ga ropstva.
Drugo čitanje –(1Kor 1, 10-13. 17)
U nastavku Prve Korinćanima koju smo započeli prošle nedjelje Pavao zove najprije na “isto mišljenje i isto osjećanje”, zatim govori o razdvojenim grupama u Korintu. Dosta je jasan razlog podjela na stranke Apolonovu, Petrovu i Pavlovu. Apolon je bio Židov rodom iz Aleksandrije koji je u Efezu primio kršćanstvo i odmah se uputio na propovijedanje u Korint. Bio je šarmantan govornik koji je više od Pavla imponirao obraćenim Grcima zato što su oni držali do lijepih govora. Neki su se Korinćani osjećali privezanim uz Pavla kao svoga prvog misionara koji je zajednicu osnovao, a neki su se opredijelili za Kefu ili Petra, o kojem su morali čuti od misionara i hodočasnika kao o pročelniku Dvanaestorice kojega je sam Isus postavio na tu službu. Pavao za sebe ističe da mu je važnije propovijedanje evanđelja od samog krštavanja obraćenih. Pavao upozorava vjernike na ono bitno, na ono što treba biti zajedničko svima, jer nije od presudne važnosti služba koju netko obnaša: govorničko umijeće, nečija organizacijska sposobnost većje najbitnije da sve povezuje duh Isusa Krista. Ovaj nam odlomak govori da kršćansko nejedinstvo ima i korijen u ljudskoj oholosti i ograničenosti.
Evanđelje (Mt 4, 12-23)
Matej povezuje nasilno ušutkivanje Ivana Krstitelja i nastup Isusov: kad je Ivan bio silom ušutkan, Isus “se povlači” u Galileju i tamo počinje propovijedati. Galileja je u ono doba bila na kulturnoj i religioznoj periferiji Božjeg naroda pa je bilo manje upadno u njoj započeti novi religiozni pokret daleko od jeruzalemskih rabinskih krugova. Glavni sadržaj Isusove nastupne propovijedi je: “Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!” Isus zove na obraćenje sve u smislu otvaranja za nešto novo što počinje njegovim mesijanskim djelovanjem. Svojim djelovanjem i propovijedanjem on počinje ostvarivati Božje kraljevstvo kao vladavinu milosrđa i ljubavi. Proroci su to kraljevstvo stoljećima navješćivali, narod ga je u vrijeme tuđinske vlasti u svojoj zemlji željno očekivao, teolozi su raspravljali kako da ubrzaju nastup tog kraljevstva. Ono uključuje dvije dimenzije: Božje milosno sagibanje ljudima i poslušni odaziv ljudi Bogu. Isus smije reći da po njegovim riječima i djelima nastupa Božje kraljevstvo zato što je prvi čovjek svakom žilicom svoga bića poslušan Bogu te što Otac nebeski po njemu zaista djeluje među bolesnima i gladnima riječi njegove.
Uz prvu Isusovu propovijed današnje evanđelje donosi izvještaj o pozivu prvih učenika. Bili su to ribari, braća Petar i Andrija, te na drugoj strani Zebedejevi sinovi Jakov i Ivan. On ne čeka da ljudi dođu k njemu, nego on odlazi k njima –njima donosi radosnu vijest. Isus ih poziva da pođu za njim: „Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!“ Oni brzo ostave mreže i pođu za njim. Ostavljaju mreže, navike, mjesto boravka, obitelj, sve što imaju. To može učiniti samo Bog, vjera i ljubav. Isus im postaje sve: Učitelj, Gospodin, Mesija. Ostavljaju sve, ali i dalje ostaju ribari. Drukčiji ribari. Oni postaju „ribari ljudi.“ Oni jednostavno postaju Isusovi učenici, još važnije postaju njegovi pomoćnici. Pozvani su, s njim, naviještati radosnu vijest ljudima koji obitavaju u mraku. Njihov odaziv znak je vjere da oko Isusa zaista počinje Božje kraljevstvo.
