Dvadeset i osme nedjelje kroz godinu 11. listopada svete mise su slavljene u crkvi sv. Josipa u Ličkom Osiku.
Je li to što Isus priča samo jedna pobožna priča, jedna od mnogih pripovijesti na koje je čovjek davno navikao? Ili je to gorka ozbiljnost? Je li to smrtno ozbiljna stvar? Milosrđe Božje otvoreno je za svakoga. Ali je to i ozbiljna stvar jer mi nismo otvoreni za Božje milosrđe.
Današnja prispodoba radi o tome kako ima strašnih posljedica ako se zatvorimo za dobrotu Božju. Ne trebamo dugo mudrovati nad Isusovim riječima, da bi one odgovarale našim predodžbama. Stvar je ozbiljna.
Tko je usrdno pozvan na svadbu, ne može jednostavno ne doći, a da domaćina ne uvrijedi. Kada kralj poziva na svadbu svoga sina, tada je jednostavno zločesto kazati: Ja nemam vremena! Ja imam važnijih stvari! Kralj je Bog. Isus je njegov sin. Bog poziva svoj narod, da Isusa prihvati kao Mesiju.
Kao i prošle nedjelje s prispodobom o zlim vinogradarima tako je i ove nedjelje kaznena akcija vrlo okrutna: kralj pušta da grad bude razoren. Aluzija je na strašno razorenje Jeruzalema od strane Rimljana 70. godine. Je li Bog osvetljiv? Ne, ali on dopušta da doživimo i pretrpimo posljedice naše slobodne odluke. Također još i danas.
Prispodoba mi daje misliti na situaciju Europe. Bog je nama po Kristu, svome sinu pripremio bogatu gozbu. On je nama u neku ruku dao svadbeni dar vjere. Sve je bilo spremno za nas. Ali mi se nismo zainteresirali. Mi smo imali nešto “važnije” činiti: novac, blagostanje, bogatstvo, zabava, sport, dopust. Sve je bilo važnije od poziva Božjega na svečanost njegova sina koja se slavi svake nedjelje. Ne, za nedjeljnu misu mi već dugo nemamo više vremena.
Kažnjava li nas Bog za to? Da i ne. On daje da doživimo posljedice. Europi ne nedostaje novac, nego djeca, jer su mnoga ubijena. Umjesto toga dolaze drugi u četama na mjesta koja smo učinili praznima. Ne kažnjava nas Bog, nas kažnjava bezboštvo. Ono čini da je naše društvo bez orijentacije, naš život slab. Ono narušava naše odnose i zahlađuje ljubav. Ne ruši Bog grad, nego odsutnost Boga.
U prispodobi Isusovoj bit će drugi pozvani, stranci, siromasi, svi drugi umjesto pozvanih. To je kao ogledalo za Europu: drugi narodi su prihvatili vjeru a koje smo mi držali za nezanimljive. Tako možemo gledati svjetsku Crkvu, mlade Crkve koje danas ispunjaju “svadbenu dvoranu”, crkve koje su kod nas postale prazne.
Isus je ovu prispodobu ispričao kao opomenu. Ne mora se tako dogoditi. Ima u Europi, Njemačkoj, Hrvatskoj mnogih koji nanovo razmišljaju o Božjem pozivu i s radošću otkrivaju Isusovu svadbu, vjeru i Crkvu. Vrata su otvorena!
Razmišljanje: Franjevci-split
