Budnost za Gospodina
Budnost je i ljudska i kršćanska vrlina. Psihološki se govori o pažnji i o svjesno budnom stanju. Tko je nepažljiv, taj nije kod stvari. Skrenuo je pažnju na nešto drugo ili uopće nije budan: spava ili sanja…
Za normalan način života od velike je važnosti biti u duhu budan, pogotovo ako se radi o važnim odlukama ili o povećanoj pažnji. Mislimo samo na potrebu koncentracije u saobraćaju; kako nam lako mogu naškoditi premorenost ili stres, ili utjecaj alkohola, ljekova ili droge.
Kao kršćani trebamo se isticati posebnom budnošću. Radi se o stavu očekivanja koje je usmjereno na dolazak Gospodinov. Mi vjerujemo na vidljivi pojavak, dolazak Gospodina našega Isusa Krista na kraju dana, na sudnji dan. Vjerujemo također u to, da za svakoga od nas u trenutku smrtnoga časa, za koji nitko unaprijed ne zna, dolazi trenutak, u kojem ćemo stupiti pred Gospodina i dati račun za svoj život. Tada će svatko morati odgovorno stajati pred Bogom sucem živih i mrtvih, ujedno beskonačno milosrdnim i beskonačno pravednim, te dati račun za primljene darove s kojima je činio dobro ili zlo.
Trebali nas to strašiti? Bi li bilo ispravno ako bismo se ponašali kao onaj sluga koji je primio samo jedan talenat, ali ga je zakopao u zemlju, jer se bojao svoga gospodara i gledao u njemu “strogog čovjeka”? Takav bi nas strah pritiskao i kočio u dobru; on bi bio deprimirajući i spriječio bi nas da se divimo Bogu u ljubavi i povjerenju.
Ne! Puno više je u pitanju povjerenje prema Bogu i zahvalnost za njegove darove kojima nas je obdario i s kojima mi kao s talentima tako reći trebamo “gospodariti” – svaki, tako dobro koliko može! Gdje se čovjekovo srce okreće Bogu u vjeri, nadi i ljubavi, tu neće izostati za trajno, dobri plod u životu. Ti će se darovani talenti na taj način umnožiti, tako da smo u svakom vremenu spremni za dolazak Gospodinov.
Budnost kršćanina pokazuje se dakle u radosnom očekivanju Gospodina, koji dolazi, i u surađivanju s njegovom milošću, tako dugo dok ima vremena. Tamo, gdje netko na izvan više ne može djelovati jer je bolestan i slab, tu je upravo strpljivo podnošena patnja i s puno nade potpuna predanost u volju Božju, veličanstven način da donese duhovni plod.
Kao “sinovi svjetlosti i sinovi dana”, kako piše sv. Pavao, nismo doista od “noći i tame”. Onda ne želimo “spavati kao drugi, nego bdjeti i biti trijezni”, da bismo očekivali Gospodina.
Cilj ljudskoga života je ulazak u radost Gospodinovu, u kraljevstvo nebesko. S tom oslovljenom alternativom u Evanđelju, da je “beskorisni sluga” izbačen “van u tamu”, Bog nas ne želi strašiti, nego ukazuje na ozbiljnost naše životne odluke. Istinski strah Božji pokazuje se kao drago strahopoštovanje i kao ozbiljno prihvaćanje Božje zapovijedi. Tko svoj život rasipa isprazno, taj vara samoga sebe i konačno nije spreman za Gospodina.
Molimo za sve ljude koje Gospodin ovih dana zove k sebi! Preporučimo njegovoj milosti i milosrđu sve koji su već pošli u Očev dom. Neka na zagovor Majke Božje Marije i Svih Svetih prime spasenje i otpočinu od svojih muka. Bog će biti njihovo svjetlo i noći više biti neće. Ispunit će ih mir i radost koju im više nitko neće moći oduzeti.
Razmišljanje: Franjevci-split
Foto: Tomislav Ratković
