Druga je nedjelja po Božiću. Sveta misa u 9 sati jer je prva nedjelja u mjesecu slavljena je u crkvi sv. Mateja u Širokoj Kuli dok je misa u 11 sati slavljena u ckrvi sv. Josipa u Ličkom Osiku.
Drevno temeljno pitanje jest: odakle dolazimo, gdje smo i kamo idemo? Odakle ovaj svijet? Zašto je sve baš takvo kakvo jest? Zašto uopće postojimo? Jesu li u pravu oni pesimisti koji vele da ništa nema smisla? Jer evo, rodimo se, mučimo u životu tražeći sreću i – onda odlazimo ne noseći ništa sa sobom, pa makar bili i dobitnici Nobelove nagrade. Već su stari Grci umovali jesu li Zemlja i cijeli svemir kaos, neuređeni nasumični svijet, ili je svemir kosmos, mudro uređeni svijet?
A evo, prvo poglavlje Ivanova evanđelja – možda najljepša stranica cijele Biblije – započinje riječima: „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Bog bijaše Riječ.“ U grčkom originalu za Riječ stoji Logos, što znači Riječ, ali i Smisao. Gledano očima današnjih fizičara, od svog prapočetka, od velikog praska sav se svemir ravna po točno određenim zakonima fizike. Gledano očima onih koji proučavaju život na Zemlji, vidimo kako se svekolik život na Zemlji razvija po određenim zakonima, te da je upravo čudesno kako se život rađa i obnavlja. Logos.
Svemir je uređen. Život na zemlji je veličanstven i čudesan. Sve je smisleno. Ali, Biblija ide još dalje. Vječna Božja Riječ, onaj Smisao, Logos, sâm Božji Sin postaje čovjekom. Veli: „I Riječ je Tijelom postala i prebivala među nama.“ Pri tome se u grčkom originalu za tijelo veli sarx, što znači meso, odnosno pravo ljudsko tijelo od krvi i mesa. Evanđelist Ivan hoće reći da je Bog dao da njegov Sin, Riječ od vječnosti, postane pravim čovjekom, da bi čovjek doslovno ušao u sferu vječnoga i božanskoga. Zato, govoreći o utjelovljenom Sinu Božjemu veli: „Od punine njegove svi mi primismo.“
Upravo to Crkva slavi i spominje ovih dana. Sin se Božji rodio kao čovjek da bismo mi ljudi – kako na drugom mjestu kaže Biblija – postali „zajedničari božanske naravi“. Istina, svijet je ispunjen i nevoljama i nepravdama. Istina, ljudska je povijest – povijest ratovanja. Istina, ljudi jedni drugima itekako znaju zagorčiti život. Istina, prirodne katastrofe znaju donijeti neizmjernu patnju i bol. Međutim, unatoč tome, kršćani vjeruju da Bog „i po krivim crtama pravo piše“. Čovjek je od Boga. Štoviše, Bog čovjeka čini dionikom svoje božanske naravi. Zato, unatoč nevoljama i nesrećama, unatoč prolaznosti ovoga života, kršćani duboko u sebi nose nadu: po Isusu Kristu čovjekov je život ispunjen smislom i otvoren životu s Bogom. Krist je uz nas sada i u vječnosti. Upravo zato evanđelje jest evanđelje, odnosno radosna vijest.
Razmišljanje: Vjera i djela
