Peta je nedjelja kroz godinu. Ujedno obilježavamo i Dan života i molimo za svaki život od začeća do prirodne smrti.
Sveta misa u 9 sati slavljena je u crkvi sv. Mateja jer je prva nedjelja u mjesecu, a misa u 11 sati u crkvi sv. Josipa u Ličkom Osiku.
Petrova punica “poslužuje” bespomoćne muškarce
Ako usporedimo Markov tekst s Matejem i Lukom čini se da je njegov tekst primjeren. Marko je od mladosti bio u prijateljskoj vezi s Petrom, jer je Petar ulazio i izlazio iz kuće njegove majke Marije u Jeruzalemu (usp. Dj 12,12). Mladi Ivan Marko bio je kršten od Petra, jer je Marko još puno godina kasnije smatran njegovim duhovnim sinom u rimskoj Crkvi (usp. 1 Pet 5,13). Šimun Petar potjecao je iz Betsaide u Galileji (usp. Iv 1,44) i zajedno s bratom Andrijom posjedovao je kuću u Kafarnaumu. (O toj “Petrovoj kući” nemamo samo izvještaje hodočasnika nego to dokazuju i arheološki nalazi iz dvadesetog stoljeća). O ocu Šimunovu ne čujemo ništa, a njegova žena bit će puno kasnije spomenuta u Pracrkvi (usp. 1 Kor 9,5). Uz današnji evanđeoski tekst koji spominje samo njegovu punicu, nameće se pitanje: zašto se izvještava o četiri novopozvana učenika koji s Isusom idu u Petrovu kuću: “I odmah mu kažu za nju” (Mk 1,30) – dakle o bolesnoj punici? U paralelnom tekstu po Mateju ne čujemo ništa od toga, puno više sam Isus ugleda bolesnicu i nepozvan ide k njoj. Prema Markovom tekstu također Šimun ne upućuje Isusu molbu ozdravljenja. Puno više se kaže u pluralu: “…odmah mu kažu za nju…” Pri nagovaranju učenika da Isus nešto učini nije bolest koja ih brine nego četiri muškarca imaju problem kako pogostiti Učitelja ako sada domaćica leži u krevetu? I zaista se kaže nakon izliječenja žene: “I posluživaše im” (usp. 31). To je muškarcima stalo od početka. Na njihovu molbu treba gledati ne kao na nešto nesebično i kao brigu za drugoga.
Mogli bismo navesti više stvari koje govore u prilog ovoga Markovog teksta. Prvo: samo Marko poimenice spominje učenike koji sudjeluju i ocrtava kako mu oni (doslovno) “odmah kažu” o bolesnici (r.30). Kako smo čuli to je kod Mateja sam Isus, koji ugleda bolesnicu u ognjici, k njoj ide i ozdravlja (Mt 8,14). Kao drugo mi poznajemo slične situacije u Betaniji iz kojih saznajemo da se tada često puta nije moglo računati da muškarci pomažu u kuhinji. Marta u kuhinji mora moliti svoju sestru Mariju kad su iznenada stigli gosti (usp. Lk 10,40). Kao treće, kod Mateja stoji da je izliječena posluživala samo “njega”, dakle Isusa (Mt 8,15), dok Marko piše u pluralu…”i posluživaše im”, tj. svih petero gostiju (r. 31). I kao četvrto Markov opis nije pogodan za Petra i druge kasnije apostole, on je prvobitan (jer kasnije će biti uglađen).
Ako slijedimo argumentaciju, ona se pokazuje plodonosnom: mi spoznajemo puno snažnije, kako je Isus spreman pomoći, kako jednostavno a ujedno moćno zahvaća i spašava situaciju. Moglo bi se reći: Isus nije samo pomogao bolesnoj ženi, nego upravo sebičnim muškarcima, čije sebično ponašanje on dobro poznaje, ali kao da ne poznaje i oprašta, ali time ipak po svom djelovanju ispunjenu ljubavlju jasno upozorava na njihove pogreške. I mi moramo pošteno priznati: i naša briga za druge nije uvijek sasvim nesebična.
Odakle Isus crpi snagu za svoje djelovanje? Evanđelist Marko upućuje na to da je Isus rano ujutro, još za mraka, ustao, izišao i povukao se na samotno mjesto, i ondje se molio. Isus je molitelj. Uvijek iznova se izvještava da on u samoći traži Božju blizinu. Za njega je to očito važno. A kako je puno više za nas. Također i trenutak što ga Marko spominje za Isusovu molitvu nije slučajan. Rano ujutro, još za mraka je vrijeme uskrsnuća – uskrsne noći. Novi dan još nije započeo. Ipak Bog već utječe na novi život.
Naravno ne može se samo moliti rano ujutro. Svaki i svaka mora naći vlastiti ritam. Važno je ne žuriti usprkos svoj hektici i prividnoj besmislici, usprkos svakoj frustraciji i svakoj nepravdi. To je bilo tako za Isusa a to vrijedi i za nas danas. Mnogi se tuže da nemaju vremena za molitvu. Je li to stvarno tako?
Stoga respekt! Danas to radite: našli ste vremena i došli ste na svetu misu. Najdublji smisao ovoga čina je taj, da sada i ovdje budete i čujete Boga. Možda da nađete takav mir kako biste dali životu drugi naglasak.
“Svi te traže”, kaže se u evanđelju. Njegovi ga prijatelji trgaju iz kontemplacije. I on opet kreće na put. Njegov poziv primjereno ide dalje jer ga ljudi trebaju i na drugim mjestima. On je konačno za sve tu. Također i za vas i za mene, premda mi s našim brigama i nevoljama ne pišemo nikakve velike naslove u novinama.
Mi smijemo vjerovati u Boga koji se zanima za svakoga od nas i koji se solidarizira s patnicima, da i sam umire na križu, silazi u carstvo smrti – dolje u noć i u tamu nepravde i boli. Svjetlo u tami, početak nade. Puno puta treba imati vremena i odstojanja da bismo to opazili u hektici svagdašnjice.
Kraljevstvo Božje – to nije nešto što se događa iznad naših glava. Kraljevstvo Božje raste u malenima, iznutra, od korjena našega života – iz srca i onoga što se osjeća. Svaki koji poput Petrove punice dopušta da ga Isus zahvati u doslovnom smislu, uspravit će se i bit će oslobođen od onoga što u njemu ruje i htjelo bi ga spaliti. To još nije sve što Isus znači nama. Ali on nam dopušta da malo osjetimo na vlastitom životu što se misli pod Božjim kraljevstvom.
Razmišljanje: Franjevci-split
Foto: Tomislav Ratković
