Prve korizmene nedjelje 21. veljače svete mise su slavljene u župnoj crkvi sv. Josipa u 9 i 11 sati.
Đavolski krug je skršen
Duh – dakle Božja prisutnost u njemu nagna ga u pustinju. Prve kršćanke i kršćani sa svojim znanjem Staroga zavjeta znali su što to znači. Pustinja je za njih prostor sjećanja gdje se stvari otkrivaju kakve stvarno jesu – njihova nutarnja strana. Pustinja je prostor gdje otpada svaki dodatak, svaka sporednost, svaki ukras i počinje isticanje onog bitnog: prostor čišćenja, kušnje i razlikovanja duhova. Tako je pustinja također mjesto dubokog iskustva Boga i njegove tajne. Isus ostaje uz Boga četrdeset dana kao nekoć Mojsije na Sinaju i Ilija koji je četrdeset dana pješačio kroz pustinju do Horeba. U pustinji s trijeznom strogoćom gdje nema onoga najpotrebnijega za život padaju sve maske. Isus sam sa sobom i njemu nasuprot njegov Bog iskusio je što to znači biti čovjek – ne samo sa sunčane strane. Bio je iskušavan i spoznao je što sve stanuje u čovjekovom srcu: ne samo ljubav i dobrota, vjera i radost. U Isusu je, upravo jer je pravi čovjek, suprotnost prema svemu. Slobodan je kao i svaki čovjek da u svojoj slobodi ospori Boga i Božji život i sam zauzme njegovo mjesto. Kao iz ničega – nerazjašnjivo – u srcu čovjeka uspinju se tamne sile spremne da u svako vrijeme zgrabe i zaposjednu naš život. Gdje se to događa tu čovjek više nije čovjek. On preuzima sebe potpuno jer želi biti više nego čovjek, naime želi biti Bog. Njemu je kao pohlepnom vuku u priči koji s komadom mesa u ustima prelazi rijeku. U vodi zapazi svoju sliku kao u ogledalu. On sada vidi drugoga vuka koji isto tako drži komad mesa u ustima. Odmah skoči za njegovim mesom. Omaknu mu se vlastiti komad i rijeka ga odnese nepovratno.
Nije slučajno da pjesnici i religije a također i Biblija zahvaćaju simboliku divljih zvijeri kada govore o tamnim silama zla. Gdje ljudi druge mrze i zavide, gdje je sebičnost za posjedovanjem, moću i isticanjem tamo su životinjske sile na djelu. I gdje oni dobivaju prevlast svaki put se ponavlja isto: ruši se zajedništvo među ljudima i svaki pojedinac pada u nemir sa samim sobom, i dospijeva između žrvnja svojih oprečnih nagona. Stoga Stari zavjet uvjerljivo opisuje počevši od Izaije to od Boga nadano otkupljenje kao novi raj gdje će divlje zvijeri ponovno živjeti s ljudima u miru i prijateljstvu.
Marko tvrdi da to upravo kod Isusa postaje stvarnost: on živi uz divlje zvijeri, u mirnom zajedništvu s njima. On je postao jedno sa svojim nutarnjim pokretima i impulsima. Ništa nije potisnuto ni zatajeno. I tako ništa više ne može prouzrokovati zlo u njegovom životu. Anđeli mu služe, kaže Marko i time misli: on je postao sasvim ono čemu se Bog nadao od vječnosti – izdržao je u kušnjama.
Ali, kako je to učinio? O tome ne čujemo ni jednu riječ i ništa od toga što se u Isusu tada događalo. Upravo ta šutnja evanđelja uvodi nas u odlučujuće. Isus nije s ničim nego sa samim sobom, s ljudskom veličinom i svojim ljudskim ponorima – sam pred Bogom. Izručuje se tome Bogu šuteći i moleći. I tako vidi prejasno dvije alternative koje su pred njim: ili izabrati sebe zaboravljajući Boga, ili izabrati Boga zaboravljajući samoga sebe. I u svojoj samačkoj šutnji odlučio se Isus za Boga. Za onoga tako blizog a ipak neshvatljivog Boga. To je sve. Ali to je cjelina. I jer se u tom trenutku odlučio za Boga, Isus se je onda odlučio i za svoj čitavi život i sudbinu, za svaku svoju buduću riječ i za svako svoje djelo. Sve što će još pridoći njemu do križa i uskrsnuća, potječe iz toga tihoga trenutka pred Bogom. Tek dramatični događaji njegova života otkrit će što se stvarno događalo u ovom nespektakularnom događaju njegova života, naime: Isus je prihvatio borbu protiv zla, protiv svega što se pobunjuje protiv Boga.
Tko se odvaži gledati na stvari kakve jesu, vidjet će jednoga dana i sebe pred tim izborom. U njemu je cijeli naš život u igri. Ipak nas taj čas života ako dođe ne smije prestrašiti. Mi imamo jednoga na našoj strani koji se odlučio za Boga u ime svih nas. U iskrenoj odluci za Boga dobiva život koji zemaljska smrt nije mogla opozvati. Biti kršćanin i postati kršćanin ne misli se ništa drugo nego se povjeriti toj Isusovoj odluci.
Prvo što bismo trebali učiniti jest to da naš život i naše srce vidimo tako kakvi su stvarno: njihovu veličinu i neizmjernost. Da bismo to jasno vidjeli moramo poći s Isusom u pustinju.
Četrdeset dana korizme u koju smo stupili bilo bi pravo vrijeme za jednu terapiju istine, vrijeme izbora. Isusov poziv iz evanđelja na prvu korizmenu nedjelju da se obratimo i vjerujemo evanđelju može u tom smislu biti kao jedno ohrabrenje za životnu praksu koja se temelji na Bogu i njegovom bezuvjetnom pristanku da ostaje sa svojim “DA”, jer on ljubi svijet i čovjeka i sva druga stvorenja. Iz Božje ruke nije samo porijeklo zemlje nego je i budućnost u njegovim rukama. Neka nas darovi kruha i vina nad koje zazivamo snagu odozgo okrijepe i ohrabre da u ovom korizmenom vremenu odoljevamo svim kušnjama poput Isusa i opredijelimo se za njegov put.
Razmišljanje: Franjevci-split
