Danas slavimo V. korizmenu nedjelju. Svete mise u župi sv. Josipa slavljene su u 9 i 11 sati.
Na misi u 11 sati na svetoj misi su se župnoj zajednici pridružili članovi misionarske Udruge Zdenac sa svojim obiteljima. Oni su naime od petka boravili u našem Pastoralnom centru u sklopu duhovne obnove. Hvala im na prisustvu i što su odabrali naš Pastoralni centar za svoju pripremu za Uskrs.
Vidjeti Isusa
U evanđeljima na više mjesta susrećemo želju da netko želi vidjeti Isusa.. Sjetimo se Zakeja, varalice i lupeža, nadcarinika i to bogata koji je čeznuo postati drukčiji, htio je vidjeti Isusa, ali to nije mogao od mnoštva jer je bio niska stasa (Lk 19, 3). Kralj Herod u strahu za svoju moć htio je vidjeti Isusa i iskusiti tko je stvarno on (Lk 9,9). U današnjem evanđelju neki pobožni Grci koji su došli u Jeruzalem moliti se, bili su radoznali jer su slušali o Isusu. Možda nisu bili samo radoznali nego su ga stvarno željeli vidjeti i upoznati. Što je to što ljude pokreće da žele vidjeti Isusa? Možda je to čežnja za smislom, za životom, za nadom povezanih slutnjom: kod Isusa bih mogao naći odgovor.
Interesantno je pritom da oni ne žele čuti Isusa nego ga žele vidjeti! Naravno vjera dolazi od slušanja (Rim10,17), ali odlučujuće je da vjera dolazi od gledanja! “Riječi su dosta promjenjive, dajte da vidimo djela!”, kaže direktor u uvodu Goetheova Fausta. Tko treba doći do vjere, mora nešto i vidjeti! Ako želimo vjeru približiti ljudima, tada ne samo govoriti nego vjeru i živjeti da bi oni mogli vidjeti.
Što su Grci mogli vidjeti? Jesu li mogli vidjeti kralja? Menadžera? Spretnog čovjeka? Sam Isus sebe predstavlja riječima koje će tada tijekom evanđelja zorno biti ispunjene njegovim životom.
“Duša mi je sada potresena” , kaže o sebi. Moja je duša ispunjena mislima i osjećajima: radi se o “času”. Nema sumnje da se približava čas kad će biti uhvaćen, saslušan, mučen, ići svojim križnim putem i biti raspet na križ. Pred onim što ga čeka on drhti, straši se kao što bi i svaki od nas to osjećao. I pita se: trebam li moliti Oca da me oslobodi od ovoga neljudskog mučenja?
Evanđelist Ivan ovdje nagovještava ono o čemu će Luka izvorno pričati: o Isusovom smrtnom strahu na Maslinskoj gori. U Ivana Isus ne želi moliti da bude oslobođen od ove patnje, on želi ići putem koji je određen za njega. On ide njime jer i drugi ljudi neće biti pošteđeni te neugodnosti. Na tom putu Isus vidi sebe na strani trpećih i umirućih ljudi. Tko danas prati umirućega zna za tu nevolju. Doduše ima ljudi koji pomireni, opušteno i smireno umiru. Ali mnogi moraju pred smrću loše propatiti tjelesne i duševne muke: “Zašto baš ja? Zašto moram sve propatiti, zašto su mi dodijeljene takve boli? Što će biti od onih koje ostavljam?” Pitanja za pitanjima koja većinom ostaju bez odgovora. I zato Isus u svome smrtnom strahu ne želi nikakav odgovor na to pitanje – on razmišlja, ne upravlja ga Bogu.
To su vidjeli Grci, to vidimo mi, vi i ja, današnji Grci: vidimo Isusa koji sebi nije priuštio privilegij, koji ide putem patnje, da bude na mojoj strani. Isus se pokazuje u ovom evanđelju kao onaj koji vjeruje svome Ocu i koji je vjeran meni u svojoj patnji i boli. On me ne želi ostaviti samoga na Maslinskoj gori moga života, na križnom putu moga života, na Golgoti moga života. On to zna. On je na mojoj strani: sasvim zorno.
Kao pravi čovjek i kao pravi Bog slobodan je od svakoga egoizma, on živi i umire da bi dovršio djelo svoga Oca (usp. Iv 17,4).
Za nas je to teško razumljivo, jer su za nas nesebična poslušnost i poniznost jedva nešto veliko i vrijedno truda. Ipak prema paradoksalnim Božjim mjerama bit će proslavljeno što je kao neznatno propalo. O tome govori Isus u svome posljednjem govoru u slici pšeničnog zrna koje je plodonosno samo ako umre. Njemu koji je naviještao istinu i uzorno živio trebamo vjerovati (usp. Iv 12, 26; 18,37). To je tvrdo. Ali to je ono što su apostoli nakon uskrsnuća diveći se propovijedali i zbog čega su sami kao svjedoci išli u smrt: mi smo upoznali da je u Isusu iz Nazareta Bog za nas postao čovjekom. Ne govori samo današnji odlomak iz Ivanova evanđelja o tajni kako maleno postaje veliko. Sljedećih dana više puta ćemo slušati Pavla koji u poslanici Filipljanima piše: “Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu: On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe “oplijeni” uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi” (Fil 2,5-9).
Razmišljanje: Franjevci-split
Foto: T.K.
