Treća je uskrsna nedjelja. Obje svete mise danas su slavljene u 9 i 11 sati u crkvi sv. Josipa u Ličkom Osiku.
Biti ljudi vjere
Oni su pričali, što su doživjeli i kako su ga prepoznali. Taj način svjedočanstva pripada izvorima kršćanstva. Mi smo danas kršćani, jer je u proteklih dvije tisuće godina uvijek bilo muževa i žena, koji su pričali, što su doživjeli i kako su ga prepoznali. Pritom igra sasvim bitnu ulogu to, da se radi o osobnim iskustvima i o osobnom prepoznavanju.
U Evanđelju ove nedjelje radi se najprije o učenicima, koji su se vratili iz Emausa i tada o jedanaestorici i drugim učenicima koji su se nakon Uskrsa okupili i međusobno govorili, međusobno izmjenjivali iskustva. Ali, to ne ostaje kod pojedinačnih iskustava, uvijek iznova se izvještava o zajedničkim iskustvima. Na putu u Emaus bila su dvojica učenika, a sada se radi o puno većoj grupi. Oni su ga iskusili zajedno. Sam Isus stupa u njihovu sredinu, i oni se najprije prestrašiše i imali su veliki strah. Ipak su ga susreli – vide ga svojim očima, gledaju ga, njihove ga ruke opipaše… (usp. 1 Iv 1,1) I njihov se strah povlači pred čuđenjem i zbog radosti. Put do vjere je težak put, do nje učenici dolaze polako. Susret s Uskrsnulim, njegove riječi,njegovo tumačenje Pisma i njegova vlastita puta, sve to postaje dio osobnog iskustva učenika i konačno ih čini ljudima vjere. Upravo u tome leži razlika, koju Uskrs čini: iz onih, koje je Isus zvao i koji su ga slijedili na njegovom putu i iz onih koji su bili očarani čovjekom iz Nazareta i njegovom porukom i onih koji su imali velika očekivanja od njega, postaju ljudi vjere, osobno su prihvaćeni na Isusovom putu. To ih je koštalo da do toga dođu.
Američki teolog i psiholog James Fowler spominje u svojoj knjizi “Stupnjevi vjere” teologa Richarda Niebuhra, koji je niz godina radio na pokušaju, da formulira sveobuhvatni vid vjere. Niebuhr uspoređuje vjeru s jednom kockom. Promatrač može vidjeti i opisati iz svakog vidokruga najmanje tri strane kocke. Ali kocka ima također naličje, dno i unutrašnju stranu. Više vidokruga moraju se u isto vrijeme međusobno koordinirati, da vjeru razumijemo i objasnimo. I Niebuhr je bio svjestan, da vjeru ne možemo jednostavno istražiti izvana. Vjera nas pogađa uvijek na bilo koji način osobno. Vjera je tajna od puno puta zamršenih teškoća, jer mi – bilo da smo vjernici ili nevjernici – uvijek smo na bilo koji način zbunjeni. Mi smo na taj način, koji ima prostorno značenje, involvirani u fenomen, kojeg pokušavamo razumjeti.
Nakon uskrsnuća, učenicima najprije teško pada vjerovati, ali oni su također tu i tamo lukavi, prepredeni, budući da su oni u uskrsnulome ipak točno susreli onoga, kojega su za vrijeme njegova života slijedili i kojega su mnogi u njegovoj patnji napustili. Postoji osobni odnos; stid i razočaranje. Ali sada i sasvim novo iskustvo: on živi, on je kod njih i zove ih na nov način nasljedovanja: oni trebaju biti svjedoci, sve, što su s njim doživjeli i od njega čuli, trebaju predati drugim ljudima.
Sve nas to nanovo poziva, da nakon Uskrsa razmislimo o našoj vjeri. Jednom je tu pitanje o našem osobnom odnosu prema njemu – koja mi iskustva, koji susreti dolaze na pamet? A tada je tu njegov nalog, da budemo svjedoci.
Isusova riječ je ponuda, poziv, kojem se može odazvati, jedna otvorena mogućnost. Isusu je svaki oblik pritiska stran s kojim bi nas on možda manipulirao, i našu slobodu ne bi respektirao. Bog, kojega nam Isus predstavlja, nagovara nas i zahtjeva od nas, ali nikada ne prisiljava na nešto. Naše svjedočanstvo treba biti primjereno: “Mi smo tu, da horizont mogućega proširimo, što se ljudima koji ne poznaju Boga ili ne prihvaćaju ozbiljno Krista, čini kao nemoguće” (Tomas Halik). To proizlazi iz Uskrsa – iz uskrsnog događaja, dakle Isusova uskrsnuća, i iz pričanja i susreta učenika s Uskrsnulim: On proširuje naš horizont i pokazuje nam alternativne mogućnosti već ovdje i sada i usred svijeta u kojem živimo. Zato moramo uvijek sve više biti ljudi vjere.
Izvor: Franjevci-split
