Dvanaeste nedjelje kroz godinu 20. lipnja svete mise u 9 i 11 sati slavljene su u župnoj crkvi sv. Josipa u Ličkom Osiku.
Na misi u 11 sati imali smo radost krštenja. Roditelji Josip Petrlić i Gloria r. Škulj svojoj djevojčici su dali ime Tereza. Kum na krštenju bio je Darijo Petrlić. Roditeljima, kumu i cijeloj obitelji čestitamo na daru života i sakramentu krštenja.
Evanđelje je uistinu neiscrpivo. U njemu uvijek možemo otkriti nešto novo, pa i tada, ako vjerujemo da već dobro poznajemo mjesto, povijest, Isusovu parabolu. Uvijek iznova bivamo iznenađeni od Evanđelja.
Zanimljivo je što o današnjem mjestu u evanđelju u kojemu se spominje žestoka oluja, piše isusovac o. Jan Bots: “Kako Isus može spavati u oluji? Mi ne znamo čemu se više čuditi, ili da ga slušaju vjetar i more, ili da u pobješnjeloj oluji može ležati i spavati”.
Slika Isusa koji spava usred oluje koja prijeti da potopi lađu, uistinu je čudna. Odakle Isusu taj mir? Je li on stvarno bio iscrpljen od napornoga dana, od mnogih ljudi s kojima je bio zajedno, koji su ga pritiskali svojim brigama i nevoljama? Je li Isus imao “blagoslovljeni san” koji nijedna oluja nije mogla uznemiriti?
Nije moglo samo to biti. Njegov mir imao je dublji izvor. On ga spominje, on ga pokazuje nama. Apostolima koji su bili potpuno u panici (premda su bili ribari i iskusili su mnoge oluje na moru) Isus predbacuje: “Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?”
Njegova vjera je izvor njegovog mira. On počiva u Bogu, svome Ocu. On ima duboko povjerenje, koje može dati samo čvrsta ukorijenjenost u Bogu. On zna da je u ruci Očevoj, i da mu ta sigurnost daje da sam može mirno spavati u divljem lelujanju uskomešanog mora.
Otac Jan Bots upotrebljava za to odgovarajuću poredbu. Pokušajmo predočiti sebi da u ovom brodu sjedi jedna majka s malim djetetom u naručju: “Ona je obujmila dijete, ziba ga i čuva brižno da dijete osjeti nešto od njene brige. Ostane li majka mirna, dijete neće imati straha”.
Nije li to tajna svakog dobrog odgoja? Saopćiti djeci svoj mir. U odgoju vjere ide se prije svega za tim, da drugi sudjeluju u svome odnosu prema Bogu. Učenici doživljavaju, kako Isus počiva u Bogu svome Ocu. Oni osjećaju, da njegova mirnoća nije ravnodušnost prema opasnostima, nego sigurnost u Bogu. To jača njihovu još slabu, malu vjeru.
Takve uzore i mi trebamo. Vjeru ne učimo iz knjiga, nego od ljudi, koji zrače mirom, povjerenjem, povezanošću s Bogom. Bez susreta s takvim ljudima ne bismo mogli vjerovati. Oni su obilježili našu vjeru, ostaju nam uzori i na njima možemo “odčitati”, što znači vjera.
Lađica učenika s Isusom uzeta je kao simbol za Crkvu. Pri tom trebamo Crkvu misliti konkretno – otprilike kao ovo naše zborovanje. U slavlju Euharistije mi smo Crkva i postajemo Crkva. Mi tražimo da Isus među nama pokaže svoju moć nad svime što nam prijeti. Jedna od molitava u kojoj to činimo a izgovaramo je prije dolaska stolu Gospodnjem glasi: “Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se i daruj nam svoj mir.” Grijeh svijeta – to je uistinu moć kaosa, neprijatelj života. Njemu koji je na sebe uzeo teret svijeta iz ljubavi, povjeravamo, da nas od njega oslobodi i daruje nam mir. Taj mir zvuči u našoj pripovijetci s utihom koja je nastupila, kao vjetar i valovi koji se pokoravaju. U nedjelju počinjemo unaprijed slaviti ono što će biti, kad svijet konačno bude spašen posljednjom moćnom rječju Božjom od svih prijetnji.
Razmišljanje: Franjevci-split
Foto: Đani Findrik i Tomislav Ratković
