Devetnaeste nedjelje kroz godinu 7. kolovoza svete mise u 9 i 11 sati slavljene su u župnoj crkvi sv. Josipa u Ličkom Osiku.
Razmišljanje uz nedjeljna čitanja
Prvo čitanje donosi epizodu iz života proroka Ilije. Kralj Ahab ispričao je svojoj ženi Izebeli kako je Ilija poubijao Baalove proroke koje je ona štitila. Kraljica Izabela koja potječe iz naroda u kojemu se štuje bog Baal, sada mu radi o glavi. Uplašen za goli život Ilija bježi. Do Beer Šebe u Judeji s njime je išao njegov mladi sluga, a onda je sam nastavio hod kroz pustinju. Tu se događa trenutak koja bi se psihologijskim rječnikom mogao nazvati nečim nalik depresiji koja slijedi nakon nekog trenutačno uspješnog posla. A sam ode dan hoda u pustinju; sjede ondje pod smreku, zaželje umrijeti i reče: Već mi je svega dosta, Jahve!
Njegove riječi “Već mi je svega dosta” i razočaranje u vlastito samopouzdanje kada kaže “nisam bolji od otaca svojih”, izraz su duboke potištenosti koja vodi do autodestruktivne pasivnosti (D. Runje). No, u tom trenutku nastupa Božji anđeo koji mu kaže: Ustani i jedi! Ustati znači nastaviti započeti put. Ilija je jeo i pio, ali je opet legao te ga anđeo poziva i drugi put da ustane i krene na put koji ga je nakon četrdeset dana i četrdeset noći doveo do brda Horeba.
Pripovijest o proroku Iliji sadrži brojne egzistencijalne simbole: pustinja, san, stabljika, anđeo, kruh i voda, pješačenje, brdo, Božji nalog, šutnja. Svatko od nas ima svoju pustinju, svoju smreku, svoga anđela i svoj Horeb. Ilijino iskustvo pješačenja kroz pustinju do Božje gore biblijska je slika za unutarnji duhovni put.
Rođenjem započinje čovjekova potraga za smislom vlastitog postojanja. Jedno od najčešćih pitanja i dilema koje čovjek sebi postavlja glasi: “Koja je moja uloga u životu i kamo mi je poći?” Hodočasteći korak po korak na duhovnom putu, čovjeku se otvaraju jedna po jedna vrata spoznaje i smisla. Jer duhovnost je ‹svijet vrata› gdje nas iza jednih čekaju ponovno druga. Ona simboliziraju otvaranje našega duha Bogu, otvaranje prema višim znanjima i sveukupnoj smislenosti. Često ne pogodimo i ne kucamo na prava vrata, već udaramo glavom o zid. No i to je dio našega duhovnoga traženja, možda njegov najvažniji dio iz kojeg najviše učimo, koji za nas ima najvrjednije poruke i značenje. Svi bismo željeli preskočiti zid, preskočiti te naše suhoće, zaboravljajući da su one važne postaja na putu do Cilja. A kao takve nužne su ne da nas slome, već, naprotiv, stvore na novi način za šira obzorja i jasnije vidike. Pustinja je mjesto osame i neizvjesnosti. Ona fizički i psihički slabi čovjeka. Izaziva strah za opstojnost gologa života. Puna je opasnosti i oskudice. Ali pustinja ima i drugo značenje. U toj prostranosti i jednoličnosti ništa nam ne odvlači pažnju. Tu smo ispražnjeni od brojnih stvari koje nas opterećuju u svakidašnjici. Pustinja može potaknuti na dublje razmišljanje o duhovnoj dimenziji života i postati mjesto susreta s Bogom.
U pustinji susrećemo vlastitu prazninu, egoizam, potrebu za potvrđivanjem, strahove, kukavičluk. Spoznajemo da smo slični Iliji koji bježi od Boga. Od njegova naloga. Od vlastitih neuspjeha. Iz straha od ljudi. Nismo spremni poći putem čišćenja. No, Bog nas želi vidjeti zrele u vjernosti. Ne čini čudesa da bi nas očuvao od napora i žrtvovanja. Euharistija stoga ne smije biti tek utjeha i bijeg od stvarnosti, nego poticaj i snaga za djelovanje u ovom svijetu.
Razmišljanje: Franjevci-split
Foto: Ivana Đapić/Tomislav Ratković
