Razmišljanje:
“Kruha i igara” – “panem et circenses”: tim je riječima rimski satiričar Juvenal okarakterizirao najvažnije želje rimskog društva početkom 2. stoljeća. Umjesto da se brine za opće dobro i angažira za boljitak grada, vlast je narodu ponudila cirkuske igre i skretanje pozornosti od bitnih stvari. Pun trbuh i dobra zabava, tuži se Juvenal, to je ono što zanima svjetinu i ništa više od toga.
“Kruha i igara” – čini se da je životno geslo i mnogih današnjih ljudi. Živjeti bezbrižno, nešto malo raditi i dobro se zabavljati. Čovjek, međutim, umire ako živi samo od kruha. Industrija zabave i površnosti u ljudskim bićima ostavlja pustoš. Izgubljeno vrijeme je neispunjeno, prazno vrijeme. Vrijeme u kojemu nismo živjeli kao ljudi, u kojemu nismo ništa iskusili, naučili, stvorili, uživali ili pretrpjeli. Na kraju života, kada se okrenemo unatrag, lijepo bi bilo vidjeti da smo našu prošlost ispunili ljubavlju, dobrotom, mirom, pravednošću, istinoljubivošću, strpljivošću, unatoč svim tegobama koje smo imali. Naša prošlost govori o nama, o tome kako smo se i s koliko vjere nosili kroz život. Naš život nema veliku vrijednost ako iz njega nismo učili i od vlastite sudbine, ma kakva god ona bila, učinili spomenik vlastitom postojanju.
Čovjek bi se u životu trebao boriti za nešto više od samoga života. Zato nije najvažnije na zemlji ostati što duže, već je bitan smisao našeg boravka. Ne treba željeti životu pridodati dane, već osmišljene dane života! Svako nezadovoljstvo uzrokuje duboko neosmišljen život. Besmisao se liječi iznutra. Stvari izvana nužno ne daju smisao. Smisao je posljedica načina razmišljanja i gledanja na život. Plod srca i duha, a ne opipljivih stvari. Ako se smislu otvorimo, on će ući u ljudsko srce i u duhu obnoviti čovjeka. Imati smisao znači imati mudrost. A biti mudar znači biti uronjen u svoju nutrinu, razlučiti bitno od nebitnoga, prolazno od vječnoga.
Isusov govor o kruhu podijeljen je u dva dijela. U prvom dijelu (6,22-51) on sebe označava kao kruh života. Taj duhovni kruh jedemo tako što vjerujemo u Isusa. Drugi dio (6,51-59) odnosi se na euharistiju u doslovnom smislu. U oba se dijela govori o Isusu Kristu kao istinskom kruhu koji silazi s neba. Kako Isus može govoriti da se jede njegovo tijelo? Tijelo, u Ivanovu svjedočanstvu, kao i u semitskoj kulturi uopće, označuje čitavu osobu. Izraz ‹jesti tijelo› znači: da se posve prihvati Isusova osoba, njegove riječi i djela, da se nasljeduje Isusa. Isus je u tom smisli kruh, prava hrana kojom se postiže životna sreća.
Za mnoge je to prezahtjevno. Ne žele prihvatiti Isusov životni program. O tome pripovijeda današnji evanđeoski odlomak: Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati? ‹Tvrd govor› koji se ne može slušati, zapravo je znak tvrdoće srca koja se opire Božjoj riječi. Otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime. Isus ih uvjerava: Riječi koje sam vam govorio duh su i život su. Jesmo li se tako opredijelili za Isusa da ne možemo nikome drugom otići?
Foto: Tomislav Ratković
Razmišljanje: Franjevci-split
