U subotu 11.9.2021. na Dan hrvatskih mučenika, proslava je počela s pobožnošću Križnog puta ispred crkva Sv. Marka groba na Krbavskom polju koju je do Crkve hrvatskih mučenika na Udbini predvodio upravitelj župa Vaganca i Drežnika, vlč. Dino Rupčić. U 10,30 sati krenula je procesija predvođena križem, praćenim sjemeništarcima i bogoslovima, potom motoristima sa spomen-kamenjem s raznih grobišta naših mučenika, a nakon njih nosili su sliku svećenika vlč. Ivana Burika, mučenika Srijema, slikar koji ju je izradio Damir Kukavica i branitelj Vukovara dr. Ivan Anđelić.
Nakon slike mučenika svećenika Ivana Burika pristupili su vanjskom oltaru svećenici i biskupi.
Na početku svima je sljedeću dobrodošlicu zaželio domaćin gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić:
„Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici!
Sve vas srdačno pozdravljam na proslavi Dana hrvatskih mučenika uz ovu crkvu na Udbini, njima posvećenu. Svaki narod mora očuvati živim sjećanje na svoje mučenike, na ljude koji su ostavili iza sebe tragove plemenitosti, dobrote i žrtve za opće dobro. I ovo svetište Hrvatskih mučenika čuva sjećanje na mučenike našeg naroda, ponajprije na one koje je Crkva proglasila svetima i blaženima, ali i na mnoge druge, znane i neznane koji su dali svoj život za uzvišene i plemenite ciljeve: za vjeru i slobodu svoga naroda i domovine.
Uz mučenike prošlosti ne smijemo zaboraviti ni mnoge mučenike sadašnjosti, mnoge koji nisu mučenici krvlju, ali jesu ljubavlju i služenjem. Ima puno onih koji na leđima ili srcu nose teške patnje i križeve: od teških bolesti do osamljenosti, odbačenosti, neimaštine, poniženja, … i sve to nose ponizno i strpljivo, prikazujući Bogu u vjeri, nadi i ljubavi. Njihov život patnje velika je dragocjenost za Crkvu i izvor neizmjernog blagoslova za sav narod.
Za sve njih Bogu zahvaljujemo, njemu ih prikazujemo i njima se u zagovor preporučamo. I svi mi ovdje prisutni pridružimo njihovom mučeništvu naše patnje, strahove, nesigurnosti, da bismo po njihovom zagovoru dobili dostatnu snagu za nošenje životnih tegoba.
Ovdje su s nama i naši biskupi koje srdačno pozdravljam: Na prvom mjestu pozdravljam predvoditelja ovog slavlja splitskog nadbiskupa i metropolitu mons. Marina Barišića. Sadašnja Gospićko-senjska biskupija ima povijesne veze sa Splitskom nadbiskupijom jer je na crkvenom saboru u Splitu 1185. odlučeno da se osnuje nova biskupija, a to je bila Krbavska biskupija. Prvi biskup nove biskupije bio je Matej iz Splita. Od njega potječe i ovaj Krbavski križ koji su kasniji krbavski biskupi, zbog turskih osvajanja ovoga područja, nosili sa sobom u nova sjedišta biskupije. Znakovito je to: ponijeli su sa sobom i čuvali ono najdragocjenije: križ. Taj križ postao je simbol stradanja puka ovoga kraja tijekom njegove povijest, ali i jamstvo da se u tom znaku pobjeđuje. To potvrđuje i činjenica da smo još tu usprkos svim stradanjima. Oče nadbiskupe dobro došli.
Pozdravljam i sve druge nadbiskupe i biskupe: riječkog nadbiskupa koadjutora i apostolskog upravitelja Dubrovačke biskupija mons. Matu Uzinića;
splitskog-makarskog nadbiskupa koadjutora, i apostolskog upravitelja Porečke i Pulske biskupije mons. Dražena Kutlešu; bjelovarsko-križevačkog biskupa mons. Vjekoslava Huzjaka; mons. Juru Bogdana; mons. Ranka Vidovića; pons. Ivana Šaško; šibenskog biskupa u miru mons. Antu Ivasa; glavnog tajnika Hrvatske biskupske konferencije imons. Josipa Lenkića; iAntona Depikolozvane.
Pozdravljam vrhovnu glavaricu Sestara Milosrdnica s. Miroslavu Bradica, s pratnjom; provincijala Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Marka Mršu; pozdravljam i sve nazočne svećenike, redovnike i redovnice, sve predstavnike civilne vlasti i još jednom sve vas, dragi hodočasnici, kao i sve one koji su s nama uz prijenos Hrvatske radiotelevizije.
Molim preuzvišenog oca nadbiskupa da započne Euharistijsko slavlje.“
Nadbiskup Barišić je, nakon liturgijskih čitanja: Post 4, 6-10; 1Tim 1,15-17;
Lk 6,43-45 – održao sljedeću propovijed:
Počeo je pitanjem: Gdje ti je brat tvoj? (Post 4, 9) i nastavio: „Božji je to glas, očinski, upućen čovjeku. Nismo usamljena, autonomna, samodostatna stvorenja. Stvoreni smo na sliku Božju, za zajedništvo s drugima i sa svojim Stvoriteljem. Baš zato je na samom početku ljudskog roda ovo sudbonosno pitanje upućeno Kajinu: Gdje ti je brat tvoj? Dogodio se zločin. Kajin je postao ubojica brata svoga. Abel je prvi čovjek koji je doživio smrt, ne prirodnu nego nasilnu. Ubojica želi prikriti svoj zločin, ali Nebo vidi, čuje, progovara: …jer krv brata tvoga iz zemlje k nebu viče. Zločin se ne može skriti, ni zemljom prekriti, niti šutnjom obaviti. Čovjek se usudio jesti s opasnog stabla otrovne plodove od kojih nas je Stvoritelj želio zaštititi. Kajin je zmiji – zlu - dopustio da zagospodari njegovim srcem. Upozoravan je na vrijeme: …grijeh ti je kao zvijer na pragu, što na te vreba; još mu se možeš oduprijeti (Post 4, 7). Nažalost, kad čovjek pusti grijeh - zvijer u svoje srce, doista, postaje gori od zvijeri. Potekle su prve kapi nevine ljudske krvi, a tijekom stoljeća prerastoše u bujice krvi nevinih žrtava koje traže zaštitu Neba. Na ovom mjestu, unutar čitave svjetske povijesti, prisjetimo se samo naše od - 7. do 21. stoljeća.
2. Danas, ovdje na Udbini, spominjemo se i žrtava Krbavskog polja kada je 9. rujna 1493. u obrani Domovine protiv osmanlija u jednom danu poginulo više od deset tisuća branitelja. Na putu stoljetne obrane - toliki branitelji, junaci i sveci hrvatskog naroda, krv svoju proliše za krst časni i slobodu zlatnu. Branitelji svoje braće i Domovine dali su ono najvrijednije što su imali - svoj život. Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. (Iv 15, 13). Međutim, najgore i najokrutnije stoljeće s najviše prolivene krvi je naše prošlo, dvadeseto stoljeće. Ne jedna, nego tri opasne ideologije: fašizam, nacizam, komunizam, niječući Stvoritelja, ignorirale su i njegovo pitanje: Gdje ti je brat tvoj? U Jasenovcu? Na Bleiburškom polju? Na Križnom putu? U Jazovki? U jamama? U Vukovaru? Ali, nažalost i na mnogim susjedskim poljima, rodbinskim njivama, dvorišnim ogradama…
3. Okrutna zlodjela dvadesetog stoljeća, sramota su čovjeka i dno ljudskog roda. Na sreću, u tim mračnim vremenima toliki pravednici i nevini svjedoci svojim životom unose svijetlo i osobnom žrtvom spašavaju dostojanstvo i lice čovjeka. Ponosni smo danas na sve njih u svim narodima, poglavito u našem hrvatskom narodu. Njihova nevina krv i krv tolikih žrtava rata iz zemlje viče do Neba. No, što je s nama ljudima? Njihova krv viče i do brata čovjeka, institucija i društva. Čujemo li mi danas taj vapaj Abela i tolikih žrtava? Dopire li on do našega uha i do našega srca, do nas, njihove braće i sestara koji hodimo ovom krvlju natopljenom zemljom? Ne traži li taj vapaj iz tolikih jama i našu zemaljsku pravdu i istinu? Ne zaslužuju li, sve ove žrtve, umjesto tamnih jama dostojno mjesto ukopa i pijeteta? Na ono Stvoriteljevo pitanje: Gdje ti je brat tvoj? - koji je danas naš odgovor u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj u koju su oni ugradili svoje živote?
4. Kako to da nas tako malo zanima gdje su nam braća pogubljena? Kako i od kojega Kajina? Zašto ih ostavljamo u jamama i prepuštamo zaboravu? Pravna država ima pravo i dužnost, objektivno i pravedno odgovoriti na vapaje svih žrtava, a napose onih nevinih. Koliko smo objektivni i pravedni prema žrtvama drugih ideologija i nacija te istinoljubivi prema zločincima i žrtvama sa svoje strane? U svim kulturama i civilizacijama sve žrtve, bez obzira na stavove, imaju svoje dostojanstvo. Što nam nedostaje da čujemo njihove vapaje: je li sredstava, tehničkih mogućnosti ili dobre volje - humanosti? Koliko smo u duhu ljudskosti i kršćanstva, pa i u duhu Rezolucije europskog parlamenta (2008.), ozbiljno prihvatili obilježavanje Dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autokratskih režima - svih tih stabala koja donose zle i otrovne plodove? Vjerujemo li i želimo li iskreno da nas Istina oslobodi ili radije sve prepuštamo Kajinu da on pokuša prikriti, skriti, zataškati, istrgnuti grube stranice iz naše povijesti te reći: Zaboravimo prošlost i okrenimo se sadašnjosti i budućnosti? Sveti Augustin veli: Naša vremenitost živi u povezanosti i zajedništvu triju dimenzija vremena. Naša sadašnjost u odnosu je s prošlošću i budućnošću. Tako postoji sadašnjost prošlosti, sadašnjost sadašnjosti i sadašnjost budućnosti. Ne možemo ignorirati i okrenuti leđa prošlosti, jer dio je nas - leđa naše sadašnjosti i budućnosti. Zaborav nije dobar ni za našu prošlost, ni sadašnjost, niti budućnost. Bilo bi to, na neki način, prešutno zalijevanje zlih stabala koja nikada, kako smo čuli u Evanđelju, ne mogu rađati dobrim plodom.
5. Braćo i sestre, nije potrebno trgati i skrivati grube i krvave stranice naše povijesti, potrebno nam je čišćenje memorije - naše savjesti. Priznati nužno svoj grijeh, pokajati se, zatražiti oproštenje i dati ga onima koji traže, pomiriti se. Potrebno je, u snazi Istine koja oslobađa, obratiti se. Tek tada moći ćemo okrenuti novu i čistu stranicu naše povijesti i pisati humaniju budućnost života i suživota. Tek ćemo tada znati gdje nam je brat i bit ćemo sposobni štititi svoju braću i sestre.
Čovjek je nažalost, zakazao u odgovoru na Stvoriteljevo pitanje. Ali, na sreću, progovorilo je Nebo. Koliko god je odgovor čovjeka znak poštovanja prema Abelu, za njega je odgovor Neba bitan, radostan i sudbonosan. Vječna Božja Riječ, Sin Božji, postaje Božji odgovor. Isus Krist postaje odvjetnik, zagovornik, branitelj, osloboditelj i spasitelj svih žrtava. Utjelovljenjem postao je u svemu nama sličan, izuzev u grijehu. Štoviše, nepravednom osudom, križem i smrću, kao nevina žrtva, silazi do dna svih zemaljskih zločina, onih znanih, tajnovitih, ali i prekrivenih. Koliko li je puta osuđivan u tragedijama i nad ponorima jama tolike braće i sestara, nevinih žrtava, prihvaćajući njihovu bol, patnju, mučenje u svom i njihovom kriku: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? (Mk 15, 34). Svojom božanskom i ljudskom ljubavlju koja je najjača snaga, pobijedio je zlo grijeha, mržnje, osvete… Svojim križem i uskrsnućem postao je ključ ljudskog života i naše povijesti. Uskrsli Krist jedino je Ime u kojemu je pravda i istina, naše oslobođenje i spasenje. On je Put, Istina i Život i više od toga: On je nada svih Abela, kako reče jedan svjedok Uskrsloga: Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi. (1 Kor 15, 19). Stoga, mi ne vjerujemo da je Krist uskrsnuo; mi vjerujemo, jer je Krist uskrsnuo. Gospodinovo Uskrsnuće nije plod naše vjere, nego je to Božje djelo.
6. Braćo i sestre, a što je s Kajinom? Ima li u Kristu nevinom, osuđenom i raspetom, pobjednikom nad zlom i smrću, ikakve nade za Kajina? Ima! I njemu je jedina nada Isus Krist! On je došao s Neba radi nas ljudi i radi našega spasenja. Radi grješnika. Raspet između dva grješna razbojnika na križu, onomu koji se kaje, koji priznaje svoja zlodjela, daruje oproštenje i spasenje. Ne tek na kraju, nego i u tijeku svoga života, uz iskreno priznanje i pokajanje, jedan takav svojevrsni Kajin postaje i navjestitelj Radosne vijesti spasenja. Njegovo ime bilo je Savao, a postao je sveti Pavao. Sâm se predstavlja u današnjem drugom čitanju: …u službu postavi mene koji prije bijah hulitelj, progonitelj i nasilnik… Vjerodostojna je riječ i vrijedna da se posve prihvati: Isus Krist dođe na svijet spasiti grješnike, od kojih sam prvi ja. (1 Tim 1, 12-15).
Braćo i sestre, pitanje: Gdje ti je brat tvoj, govori o našem srodstvu, svi mi smo sinovi i kćeri Adama i Eve. U svima nama, u našem srcu, boravi brat Abel i brat Kajin. Sveti Ivan evanđelist nas upozorava: Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama. Ako priznamo grijehe svoje vjeran je on i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde. (1Iv 1, 8-9). Jer: Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. (Iv 3, 17). Koje li utješne riječi, koje li nade za nevinog Abela i za samoga Kajina! Sin Božji postao je naš brat da zajedno s nama potraži braću, ne samo dobre. Omogućuje nam da i Kajina prepoznamo našim bratom. Kajin svojim priznanjem, iskrenim pokajanjem i traženjem oproštenja, postaje nađeni - spašeni brat.
7. Raspeti i Uskrsli ne pretvara druge u žrtve, nego sâm postaje nevina žrtva ljubavi za druge. Starac Zosim hrabro poručuje: Braćo, ne bojte se grijeha! Bojte ga se učiniti! Ali već učinjena, ne plašite se priznati ga! Koliko budete napredovali u ljubavi prema bližnjemu, toliko ćete i u spoznaji Boga. A sam Dostojevski kao nevina žrtva iz zatvora piše: Kad bi me tko i uvjerio da je Krist van istine ja bih radije ostao uz Krista, nego uz istinu.
Braćo i sestre, u slobodnoj smo i demokratskoj Domovini. Što za nas osobno, za naš obiteljski, susjedski i društveni život znači ovaj glas Božji: Gdje ti je brat tvoj? Koja i kakva stabla sadimo i kakve biljke njegujemo u našem društvu? Svoju zemlju i stabla dobrih plodova natapajmo i zalijevajmo znojem i suzama, osobito radosnicama. Spomenuti obraćeni hulitelj, progonitelj i nasilnik nas, svoju braću i sestre, doziva: Pripazite da kakav gorki - zao, otrovan - korijen ne proklija pa ne unese zabunu i ne zarazi mnoge. (Heb 12, 15). Sjećajući se zahvalno danas, svih žrtava rata i tolikih žrtava drugih oblika nasilja u našim sredinama, kao ljudi i vjernici, budimo otvoreni glasu krvi koja iz zemlje dopire do nas i koja do Neba viče.“
Nadbiskup Barišić završio je propovijed pozivom:
„Budimo otvoreni i glasu svih živih u potrebi čija nas životna situacija doziva. Budimo branitelji i zaštitnici brata čovjeka, od početka života do prirodne smrti. Iznad svega, otvorimo svoje srce i naše odnose odgovoru Neba - Isusu Kristu koji dođe k nama da otkrijemo gdje nam je brat; da znamo s braćom i sestrama na ovom putu života okrenuti novu stranicu te počnemo pisati bolju povijest, dostojnu Boga Stvoritelja i njegovog stvorenja - čovjeka. Neka u središtu našega vrta bude stablo života - križ Kristove ljubavi - čiji plodovi vode u puninu uskrsloga života. Našemu Stvoritelju, Bogu Ocu, neka je čast i slava u vijeke vjekova. Amen!“
Na kraju sv. mise domaći župnik i čuvar svetišta Crkve hrvatskih mučenika preč. Josip Šimatović zahvalio je voditelju euharistijskog slavlja nadbiskupu Barišiću i u znak zahvale darovao mu reljef Krbavskog križa.
Potom je gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić najprije zahvalio dragom Bogu, zatim nadbiskupu Barišiću, svim biskupima, svećenicima i redovništvu, svim hodočasnicima koji su došli s nadom da će ovdje ojačati u vjeri, da će se ispuniti utjehom, nadom i blagoslovom i svim potrebnim milostima po zagovoru svetih hrvatskih mučenika.
Na kraju je svima zahvalio nadbiskup Barišić te podijelio svečani blagoslov s križem krbavskih biskupa.
Pjevanje su predvodili združeni zborovi Gospićko-senjske biskupije pod vodstvom i pod ravnanjem Ivana Prpića Špike, uz glazbenu pratnju orguljaša Hrvoja Triniti iz Zagreba.
Slavlje je završilo Himnom Domovini.
UZ SLIKU MUČENIKA IZ DOMOVINSKOG RATA VLČ. IVANA BURIKA
koju su u ulaznoj procesiji nosili autor Damir Kukavica i hrvatski branitelj
Vukovara dr. Ivan Anđelić
Ivan Burik rođen je 1928. a ubijen 1991. Iz njegovog romaniziranog životopisa književnice Nevenke Nekić izdvojila sam njegova česta razmišljanja o mučeničkom putu hrvatskog naroda koja je zapisao: „Bože, ti jedini znaš kamo idemo. Nitko drugi. Ti vodiš povijest, govorio je to i naš mučenik kardinal Stepinac. Zato su ga i progonili. Odavno je zapisano da će i vas progoniti kao i Učitelja našeg Isusa.“
Osvanuo je Krvavi Uskrs 1991. na Plitvicama. Srbi su ubili prvu žrtvu i to hrvatskog policajca Josipa Jovića. Zlo se nakon dva mjeseca razmahalo.
„U malom skloništu bilo je 74 muškarca i žena. Istu večer uspio sam, piše vlč. Burik, „u podrumu odslužiti svetu misu. Bila je nedjelja, moja posljednja misa u Tovarniku. Bili smo poput prvih kršćana u katakombama. Vani su urlale gvozdene zvijeri, a mi smo pružali, neki po posljednji puta, ruku pomirnicu jedni drugima… Zatim sam prolazio kroz stisnuta tijela i dijelio bolesničko pomazanje…
Nakon uzastopnih ubijanja i mučenja našeg naroda vlč. Burik zapisao je: „Doći će nove generacije koje nisu prošle ni jedan rat, neće vjerovati, mislit će da pretjerujemo, Ne daj Bože da zaborave sve ove žrtve, ne daj Bože da ih prezru, da ne čuju kako su psi zavijali iza nepokopanih mrtvih očnih duplja…
Utorak, dne 8. listopada 1991. vlč. Ivo Burik otišao je u Tovarnik i više se nije vratio.“
Branitelj Antun Ivanković iznio je u jednoj emisiji niz zapanjujućih podataka o zločinima koje su Srbi vršili na području Srijema, napose u Tovarniku i Lovasu, i objavio javno imena ubojica svećenika Ivana Burika. Neka sve nas zagovara u Nebu. Sigurno se i naš pokojni biskup mons. Mile Bogović raduje da je sa slikom Ivana Burika prinesen u Crkvu hrvatskih mučenika svećenik mučenik iz našeg hrvatskog Srijema.
tekst: s. Robertina Medven
foto: Nikola Mraović; GSB
