Tridesete nedjelje kroz godinu sveta misna slavlja u našoj župi slavljena su u 9 i 11 sati.
Koncelebrirano misno slavlje u 11 sati predvodio je naš biskup mons. Zdenko Križić jer su vjeroučiteljima završavale duhovne vježbe te im je došao uputiti svoju pastirsku riječ. Na svetoj misi suslavili su: župnik preč. Luka Blažević, kancelar biskupije i tajnik biskupa preč. Mišel Grgurić i voditelj duhovnih vježbi vlč. Goran Antunović.
Prvo čitanje na svetoj misi pročitala je ministrantica Roberta Pešava, psalam je otpjevao župni zbor, a drugo čitanje čitala je vjeroučiteljica Marija Milinović Marković. Evanđelje je navjestio vlč. Goran Antunović dok je molitvu vjernika pročitao vjeroučitelj Željko Mucić.
Misno slavlje u 9 sati predvodio je župni vikar iz Gospića vlč. Stanko Smiljanić.
Biskup Križić počeo je propovijed riječima: „U ovom razmišljanju Božje riječi koju smo čuli, zaustavio bih se, prije svega, na evanđeoskom odlomku, ali ne bih preskočio važnu poruku koju smo čuli u Poslanici Hebrejima ( 5, 1-6): „Svaki veliki svećenik uzima se od ljudi i postavlja za ljude.“ Svećenik je jedan od nas, nije pao s neba, ali on mora biti svjestan svog poslanja, da Bogu u ime naroda i za narod prikazuje darove i žrtve. Svećenik ne smije nikada zaboraviti to svoje temeljno poslanje: posredovati za narod molitvom i žrtvom. Pisac Poslanice tvrdi nadalje, da svećenik može primjereno suosjećati sa slabima zato što je i sam slab… Biti svjestan svojih slabosti važno je veoma za duhovni život. Tko nije dovoljno svjestan da je slab, on niti ne zna suosjećati s drugima, on je prema slabima grub... Sveto pismo veli da se Bog oholima protivi, a poniznima iskazuje milosrđe.
Biskup dalje tumači evanđeoski odlomak (Mk 10, 46-52): Isus izlazi iz grada Jerihona sa „silnim mnoštvom“. Uglavnom su to potrebiti i siromašni ljudi jer je u tom vremenu većina stanovništva pripadala ovoj kategoriji. Svatko od ovih ima svoj jad i dolaze Isusu s velikim očekivanjima. „ … kraj puta sjedio je slijepi prosjak“. On je prosjak samim tim što je slijep. On nije na putu, nego pored puta, ne vidi, osoba je koja ne može ništa pridonijeti široj obitelji pa je, na neki način, isključen iz obitelji. Prosi da ga ne smatraju samo teretom obitelji. Ne znam, možemo li zamisliti jedan ovakav život mi koji nemamo tog iskustva?!
Kada je slijepac čuo da putem prolazi Isus počeo je vikati: „Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se“. On Isusa ne pozna. Slijep je, nije ga mogao vidjeti, ali je vjerojatno, čuo o čudesima koje Isus čini ozdravljajući od svih bolesti, pa je i on zavapio u velikoj nadi da i njemu može pomoći. Međutim, drugi koji su prolazili ušutkavali su ga govoreći mu neka šuti i ne viče. Svojom vikom smeta, iritira druge. Možda su u njemu vidjeli nekog konkurenta koji bi umjesto njih mogao dobiti milost ozdravljenja, pa ga žele na vrijeme isključiti.
Ovo nam pruža jednu važnu poruku: Kada se netko želi susresti s Bogom ili želi nešto promijeniti u svom životu na bolje, javljaju se uvijek glasovi koji govore: „Šuti, nema smisla, tu se ništa ne može učiniti, čemu se mučiti, nisu ni drugi bolji od tebe, pa im je opet dobro…“ Ovakvi glasovi mogu dolaziti i iz naše nutrine. Sjetimo se kako je Petar Isusu savjetovao da ne prihvati križ. Isus je tu prepoznao glas sotone. Sotona se može poslužiti sa svakim od naših bližnjih koji nam daju loše savjete. Ako hoćeš nešto promijeniti nabolje, onda računaj da će se dići cijeli pakao i nastojati to spriječiti. Naići ćeš na mnoge poteškoće s kojima će te đavao uvjeravati da nema smisla ulagati sav taj napor. Zato, promijeniti život nije nimalo lako.
Slijepac se nije dao smesti, nego je još glasnije vikao: „Sine Davidov, smiluj mi se“. Nazvavši Isusa sinom Davidovim, priznao ga je Mesijom, vjeruje da je On Mesija. Isus nikada ne prolazi indiferentno pored čovjeka patnika, napose kada taj čovjek pokazuje da vjeruje u njega. Isus se zaustavi i traži prisutne da ga pozovu. Mogao je Isus i sâm otići k njemu, ali Isus želi da i ljudi pomažu ljudima, da ljudi budu osjetljivi za patnje drugih i pomognu tom čovjeku… Isus ga pita: „Što hoćeš da ti učinim?“ - Ako će taj slijepac nastaviti živjeti kao dosad, sa svojim stečenim navikama, onda mu ozdravljenje neće puno pomoći… Slijepac mu reče: »Učitelju moj, da progledam.« Isus će mu: »Idi, vjera te tvoja spasila!« I on odmah progleda i uputi se za njim.
Gdje se s vjerom moli, događaju se i čuda. Istina, neće uvijek svi ozdraviti, jer ozdravljenje uvijek ne znači spasenje, ne znači da je osoba promijenila život i postala bolja. Može postati i gora. Bolje je i bolestan u kraljevstvo Božje nego zdrav u propast vječnu…
Isus je i svakome od nas učinio mnoga dobra djela. Za puno njih nismo možda, nikada rekli 'hvala', jer nismo bili dovoljno svjesni.“
Biskup je propovijed završio pozivom:
„Molimo i mi Isusa, da uvijek ostanemo na njegovom putu i ne dopustimo našoj djeci, unucima, krenuti nekim drugim putom koji ne jamči spasenje. Molimo posebno za naše svećenike i vjeroučitelje da budu pomoć mnogima koji imaju problema s očima srca i duše, koji su u životu izvan puta, da nađu Isusa koji je Put, Istina i Život, koji jedini jamči puninu života i istinsku sreću. Amen.“
