Danas slavimo trideset i drugu nedjelju kroz godinu i polako se bližimo kraju još jedne liturgijske godine. Poznato nam je da crkvena godina završava 34. nedjeljom kroz godinu ili Nedjeljom Krista Kralja.
Euharistijsko slavlje u 11 sati u župnoj crkvi sv. Josipa u Ličkom Osiku predvodio je kancelar biskupije i tajnik biskupa preč. Mišel Grgurić u suslavlju s župnikom preč. Lukom Blaževićem.
Na ovoj svetoj misi sudjelovali su i preživjeli logoraši koji ovih dana obilježavaju tridesetu godišnjicu kako su bili zatočeni i mučeni u srpskim logorima. Uvijek se okupljaju u našoj župi prve nedjelje nakon blagdana Svih svetih. Bogu su zahvalili na daru života, a također molili za sve mrtve i nestale iz Domovinskog rata. Premda se ove godine skupio manji broj zbog raznih razloga, bitna je nakana prisutnih. Da se nikada ne zaboravi te da se izmijeni pokoja riječ.
Prvo čitanje i psalam na svetoj misi čitala je Ivana Đapić, a drugo čitanje Lidija Njari. Predvoditelj mise preč. Mišel pročitao je evanđelje i izrekao prigodnu propovijed. Molitvu vjernika čitale su naše ministrantice - Roberta, Petra i Marta.
Svima neka je blagoslovljena ova nedjelja i tjedan koji je pred nama!
Gdje je istinska veličina?
Današnje Evanđelje prikazuje dvije scene. Sasvim različite. Gotovo proturječne. Obje se odigravaju u Jeruzalemu, u širokom predjelu raskošnog hrama, koji je tada još postojao. Četrdeset godina kasnije, u godini sedamdesetoj, rimske trupe pod vodstvom Tita potpuno su ga razorile. Samo još “Zid plača” podsjeća na negdašnji sjaj.
Isus najprije opominje mnoštvo da se čuva “pismoznanaca”, tj. onih koji sebe smatraju važnima, jer su “studirali”. Isusove kritičke riječi naspram tih ljudi pogađaju i nas redovnike, svećenike, biskupe, papu, jer i mi često puta dobivamo “počasna mjesta” I mi nosimo “duge haljine” i naravno pričinja nam radost ako nas na “ulicama i trgovima pozdravljaju”.
Možda bi koji puta bilo bolje da smo nepoznati među ljudima. Ali Isus ne kritizira poznatost. Njegov oštri sud usmjeren je protiv prividne svetosti. On nju ne može podnijeti.
Sve što je privid, “kao da se čini”, licemjerstvo, lažna pobožnost, praviti se važan, isticati se, gurati se naprijed, čeznuti za priznanjem: sve je to Isusu odurno. On želi, da smo kao i on jednostavni, da se ne pretvaramo i da smo ponizni, što znači: imati hrabrost za služenje. To je u njegovim očima istinska veličina. Samo je ona važna.
Da bi to njegovi učenici potpuno razumjeli, slijedi sada druga scena. Isus je sjeo nasuprot riznici u koju su posjetioci hrama bacali svoje darove. On promatra ljude. Darovi obilno pritječu. Bogataši daju obilato. “Dođe i neka siromašna udovica i baci dva novčića” u hramsku riznicu. To nije neka vrijednost. Dva bakrena novčića. Što je to u usporedbi sa zlatnim komadima kovanog novca koje daruju bogataši?
Ipak, Isus drukčije gleda na to. Ta je sirota udovica ubacila više od svih. Ona je ubacila sve što je imala, a bogataši su dali od svoga suviška.
U grčkom originalnom tekstu evanđelja još je jasnije rečeno: “Ona je dala sav svoj žitak”. Upravo će to uskoro sam Isus učiniti: dat će sav svoj život. Predanje za drugoga do kraja, do smrti.
Isus je dakle opazio siromašnu udovicu: “tada dozove svoje učenike” i pokaza njima kakvo je veliko djelo učinila ta žena. On im pokaza: Gledajte! To je stvarno veličina! Nitko tu siromašnu ženu nije zapazio. Ona je darovala samo dva mala novčića. Ali ona je veća od svih velikih, koji samo daju, što im ne zadaje bol. Ne radi se o vanjskom isticanju, tituli, moći, sredstvima da se bude poznat. Pred Bogom se broji samo to, tko si stvarno ti. Siromašnoj udovici pripada uzvišeno mjesto. Gledajte na takve ljude!
Primjere siromašne udovice neka nas potakne na iskrenu molitvu koju molimo u Trećoj euharistijskoj molitvi: “Učinio nas Duh Sveti vječnim darom za tebe da zadobijemo baštinu s tvojim odabranicima”, da se zauvijek svidimo Bogu.
Razmišljanje: Franjevci-split
