Danas slavimo treću nedjelju došašća. Na adventskim vijencima palimo treću svijeću. Nazivamo je ‘pastirska nedjelja’, a predstavlja radost i veselje. Zato je još zovemo gaudeate što prevedeno s latinskog znači radujte se, odnosno nedjelja – veselite se.
Ujedno obilježavamo i Nedjelju Caritasa. Sva današnja milostinja ide za potrebe Caritasa.
U našoj župi kao i u svim župama biskupije biramo novo Pastoralno župno vijeće koje pomaže župniku u svim pastoralnim aktivnostima te mu je na taj način desna ruka.
Svetu misu u 11 sati predvodio je vlč. Stanko Smiljanić u suslavlju župnika preč. Luke Blaževića.
Prvo čitanje i psalam ćitala je Roberta pešava, drugo čitanje Tomislav Ratković, a molitvu vjernika naši ministranti.
Treću svijeću na adventskom vijencu upalila je naša ministrantica i učenica 1. razreda Ana Butković.
U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Luka prenosi i vrlo konkretne situacije s kojima se susretao sveti Ivan Krstitelj kad je započeo svoje propovijedanje i pozivao narod da se pripravi na dolazak samoga Mesije. Njegov ton nije bio nimalo blag, već je bio doista prijeteći. Njegove riječi su poticale u ljudima mnoga pitanja koja su pojedinci konkretizirali pred Ivanom svjesni da je on kadar razriješiti njihove dvojbe. U ovom odlomku na poseban način su istaknute dvije skupine koje su imale nejasnoće i dvojbe glede svoga života i djelatnosti kojom su se bavili: carinici i vojnici. No, njima dvojbe nisu dolazile samo iz Ivanova propovijedanja, već i iz okruženja u kojem su živjeli i od stalnih pritiska koje su doživljavali. Poznato je bilo da su im njihovi duhovni vođe spočitavali to što su surađivali s osvajačkom rimskom vlašću. Kasnije su ti isti ‘duhovnici’ i Isusa htjeli uvući da odgovara na pitanje odnosa prema toj istoj vlasti kad su ga pitali treba li plaćati porez caru ili ne.
A ovdje su pred Ivanom bili oni koji su ubirali porez za potrebe tog istog sustava koji je bio osvajački i držao židovski narod u pokornosti. Jednako tako i vojnici koji su dolazili po savjet, imali su problem savjesti, ili im je barem netko pokušao nametnuti to kao problema savjesti, što su služili u rimskoj vojsci. Dakle, služili su za tu istu vlast koja je njima oduzela političku slobodu, te ih je usput nastojala globalizirati i integrirati u svoj sustav. Ne treba mnogo kako bi se razumjelo da je to njima bio problem savjesti, to jest problem ćudoredne naravi, jer su se pitali smiju li uopće služiti Rimljanima, a nauštrb slobode svoga naroda ili nanoseći neku drugu štetu svome narodu time što služe jačanju bezbožnog rimskog društva i sustava. S pravom su se pitali i oni, a i mnogi su pitali njih, smiju li na taj način sudjelovati u zlu, bez obzira što je to samo materijalna i pasivna suradnja, ali sudjelovanje u zlu je sudjelovanje u zlu? Ili im je bilo bolje napustiti sustav i tako ostati čiste savjesti i neokaljani niti na materijalan način sudjelovanjem u zlu s onima koji su na vlasti i koje svojim radom i plaćanjem poreza potpomažemo i održavamo na vlasti.
Za očekivati je bilo da sveti Ivan kao netko tko nije živio u sustavu ni od sustava, jer je živio u pustinji, a bio je po prirodi vrlo radikalan, odgovori da se pobune ili da se, u najmanju ruku, udalje sa svojih radnih mjesta, kako ne bi sudjelovali u zlu niti na materijalan, pasivan i udaljen način. Zanimljivo da im Ivan ne daje takav savjet, već ih ostavlja u sustavu, potičući da oni svoj osobni život žive čestito i pošteno. On ih potiče da se ne okaljaju svojim osobnim zlim činima pred Bogom, a ne opterećuje ih u savjesti da na duši nose teret zla koje su činili carevi i drugi njihovi vladari. Zato je carinicima rekao da ne utjeruju poreza više nego je određeno, ali nije im rekao da prestanu raditi za rimsku vlast. Jednako tako i vojnicima reče da paze da ne čine nasilje i nepravdu, da ne pljačkaju i da ne otimaju, dok im ne osporava njihova radna mjesta u sustavu rimske države.
I u naše vrijeme ima ‘duhovnika’ koji su posljednjih mjeseci ostavljali poruke i poticali ljude da iziđu iz sustava s tvrdnjom da se može živjeti izvan sustava. To su činili u stvarima od daleko manje važnosti nego je bio problem ovih vojnika i carinika. A što je najzanimljivije, ti isti ljudi od tog zlog sustava protiv kojega se bore, vuku velike beneficije, te se teško odriču svojih materijalnih primanja. No istinski vjernički stav i ćudoređe od njih bi zahtijevao da istupe iz sustava ako ga smatraju zlim i tvorevinom Zloga i zlih moćnika ovoga svijeta, te tako pokažu primjerom da su protiv tog zlog sustava. Nakon toga što bi primjerom pokazali, imali bi moralno pravo i nešto reći. Jer u prvim stoljećima su kršćani to i činili ako je bila ugrožena njihova savjest. Nisu čekali da sustav njih izbaci, već su sami izlazili iz sustava, to jest odricali se dragovoljno onih poslova u kojima su smatrali da sustav kompromitira njihovu savjest. Ovako, prozivanje cjelokupnog sustava kao zloga i sotonskoga, a s druge strane davanje potpore tom istom sustavu i korištenje njegove novčane dobrobiti, u najmanju ruku nije dosljedno za nekoga tko bi htio biti duhovni učitelj i ljudima nametnuti da nose terete odgovornosti bježeći od sustava. Onaj tko živi na račun sustava i od sustava protiv kojega govori u najmanju ruku je dvoličan, te su onda moralniji oni koji vode taj sustav u kojem se i on nalazi na platnoj listi. Onaj tko tako sudjeluje u zlu na materijalan i pasivan način pokazuje vlastito licemjerje, jer u nekim stvarima je protiv sustava, a u drugima, kad uživa zemaljske dobrobiti, podražava taj isti sustav svojim porezima, i ne ustručava se od tog istog sustava primati novac kao nagradu.
Zato nas sveti Ivan u našem hodu kroz došašće poziva da se usredotočimo na dosljedan vjernički život, te da se pazimo da nas događanja oko nas ne odvuku daleko od bitnoga. Ivan nije bio čovjek koji bi ovim ljudima davao takve savjete iz nekih političkih pobuda kao režimski čovjek ili zagovornik političkih sustava. Njemu je kao proroku koji boravi u pustinji trebao sustav mnogo manje nego drugim ljudima, te se uopće nije bavi problemom ondašnje globalizacijske rimske vlasti koja je njegovu narodu određivala mjeru društvene slobode i nije uopće raspravljao o moralnosti i pravu kojim je to činila. No nije se bojao svoje političare prozivati za nećudoredan život, ali to nije činio iz političkih pobuda, već iskreno zainteresiran za njihovo spasenje i za spasenje naroda. Tako ni u ovom slučaju nije dopustio da pitanja koja su mu postavili prerastu u raspravu političkih razmjera. A mogao je bez problema potaknuti ljude na pobunu, no znao je dobro, kao što je znao i Isus, da to nije put, te da bi narod nakon toga bio velika žrtva, kao što se kasnije i dogodilo.
On je, naprotiv, smirivao strasti, svjestan da ima nešto važnije prema čemu usmjeriti pozornost: Dolazi jači od mene! Dakle, dolazi Mesija! To je bila njegova poruka: treba gledati prema Kristu, a kloniti se besplodnih rasprava i dvoličnih duhovnih savjeta koje bi netko mogao skupo životom plaćati. Svoj puk pozivao je na duhovnu dosljednost, te poticao da u miru vrše svoje poslanje i obavljaju svoje aktivnosti u svijetu, upozoravajući ujedno svoje slušatelje da bježe od farizejskog licemjerja i strastvenog priklanjanja nedosljednim vođama. Kao što Bog dolazi strpljivo i pročišćava svoje gumno i sabire žito u žitnicu svoju, tako je i danas vjerničkim dušama upirati pogled prema Kristu koji dolazi. On je naša radost i naš mir, on je nagrada svih naših nastojanja i čestitoga života koji dodatno pročišćavamo obraćenjem i vjerom. Dopustimo da i nas danas sveti Ivan oduševi svojim svjedočanstvom i svim pobudama kojim je navješćivao skori Mesijin dolazak.
Razmišljanje: Vjera i djela
