Moj je otac bio istinski kršćanin. Ne samo da je nastojao redovito ići na misu već se trudio i živjeti u skladu s Božjim zapovijedima. Postio je kad se trebalo postiti, blagovao kad se trebalo blagovati, poštivao svetu Nedjelju i ostale blagdane. Pomagao svima koji su imali manje od njega, a isto je tako znao pomoći i onima koji su imali više (materijalnog). Pogotovo im je znao pričati o Božjem blagoslovu i o dobrim djelima Njegovim. Često se je referirao na priče iz svete knjige – Biblije i tumačio kako bi trebalo živjeti samo uz Božji blagoslov.
Nas je djecu isto nastojao kršćanski odgajati. Sjećam se kako smo svojevremeno, još u doba kad se to nije smjelo, nedjeljom često kroz Dubravu, nas par, sami išli na vjeronauk i malu misu.
O vremenu Korizme je isto imao reći par dobronamjernih. Odricanje u vrijeme Korizme, po mome ocu, imalo je svoj smisao samo ako je ono bilo iskreno i dolazilo iz same duše. Ako se istinski živjelo u vjeri, ako se nije psovalo i činilo pakosti drugim ljudima, onda su odricanja, molitve i post imali smisla.
Danas je drugačije neko vrijeme. Danas se ljudi hvale jedni drugima kako se u vrijeme Korizme odriču čokolade i kolača, šopinga i uzaludnog trošenja novca po trgovinama - karakteristično za žensku populaciju, ili kako se odriču alkohola, prejedanja i kasnog lumpovanja – ovo naravno govore muškarci.
Ovakva je hvala naravno jako popularna ne samo kod nas Hrvata već i u cijelom svijetu. Obznanjuju svi svima čega su se odrekli. Razlozi su svakakvi: nekako mi se čini najviše vjerodostojnom potreba za isticanjem ega i davanje samome sebi na važnosti u odnosu na druge. Želimo da nam se drugi dive kako smo se mi uspjeli nečega odreći jer smo jaki. Uz to je također prisutan i pritisak naše okoline, društva u kojem se krećemo, zajednice i malograđanske sredine. To mogu biti sasvim osobni razlozi, ali…jesu li su oni iskreni onako kako je moj otac govorio? Pomaže li nam takvo odricanje u nečemu? Daje li nam to odricanje snagu ili samopouzdanje u poniznosti odricanja? Jača li našu vjeru? Daje li nam uvid u našu vlastitu snagu i slabosti? Uči li nas poštivanju ne iz straha već iz osobnog odabira?
Da, svakako da nam pojačava i miluje ego. Mijenja se naša percepcija i doživljaj svijeta. Najednom je sve dobilo smisao. Ja nisam slab jer eto mogu bez nekih stvari. Mijenja se naša slika o nama samima kao o jako hrabrim osobama. Laž! Najednom smo si jako važni jer smo postali čvrsti i jaki baš kao i svi oko nas. Imamo istomišljenike. Pripadamo određenoj grupi hrabrih ljudi koji se odriču nekih lažnih blagodati. Imamo se čime hvaliti. Imamo o čemu pričati u društvu i biti glavni. Svi nas slušaju i dive nam se. Mi smo napokon važni i kad pričamo svi žele biti tako hrabri i ne napijati se noćima i ne jesti čokoladu.
Zašto, recimo ne bismo odabrali provoditi ovo Korizmeno vrijeme s našim najdražima. To, po meni, donosi puno više dobra, sreće i zadovoljstva čovjeku i onima koji ga okružuju nego odricanje. Smisao bi trebao biti u zbližavanju i povezivanju s obitelji. Dati sve od sebe i izdržati do kraja ma kako se to teško na kraju pokazalo. Nikakav izgovor ne bi smio biti opcija. Vratiti percepciju na prave vrijednosti i ljubav prema bližnjem. Korizma je podsjetnik na našu prolaznost na ovome svijetu, na prah i pepeo… i nije točno da smo ono što i koliko imamo, već vrijednosti koje njegujemo.
Autor: Vesna Čorak
