Četvrte nedjelje došašća 19. prosinca sveto misno slavlje slavljeno je u 11 sati u crkvi sv. Josipa u Ličkom Osiku. Misno slavlje predvodio je biskupijski kancelar i tajnik biskupa preč. Mišel Grgurić u suslavlju župnika preč. Luke Blaževića.
Na ovu nedjelju župnoj zajednici su predstavljeni ovogodišnji prvopričesnici i krizmanici. Kako se nalazimo u čudnoj epidemiološkoj situaciji svi nisu mogli prisustvovati na svetoj misi zbog izolacije. Kako bi ovaj dan ostao u sjećanju, na poklon su prvopričesnici dobili Moj prvi molitvenik, a krizmanici Novi zavjet.
Pod svetom misom nakon propovijedi prisegu pred župnom zajednicom izrekli su novi članovi Župnog pastoralnog i ekonomskog vijeća. Oni su župnika desna ruka i pomažu u svim odlukama za dobrobit župne zajednice.
Četvrtu svijeću na adventskom vijencu upalila je ministrantica Ana Radošević.
Vrata vjere
S četvrtom nedjeljom došašća nalazimo se neposredno pred svetkovinom Božića, svetkovinom Kristova rođenja. Ili, da se poslužimo riječima himna Jutarnje u vremenu došašća poslije 16. prosinca kojima nas opominje na njegov drugi dolazak:
“Jer Krist je već pred vratima
Da vjernim nebo otvori
I krune svetim podijeli.”
U evanđelju po Luki Marija posjećuje svoju rodicu Elizabetu. Susreću se dvije žene koje pod srcem nose dijete. Djevica Marija začela je svoga sina Isusa po Duhu Svetom. Elizabeta je već u visokoj starosti i smatrana je neplodnom. Ipak Bog djeluje na čudesan način, pa ona sa svojim mužem Zaharijom zatrudnje. Njeno će se dijete zvati Ivan i ići će pred Gospodinom.
To su dvije žene u radosnom iščekivanju, koje se susreću radosno. Svaka od njih zna za tajnu i nadu druge: Marija je obaviještena od anđela, da je njena rodica Elizabeta već u šestom mjesecu trudnoće. To je bila potvrda Božjeg djelovanja: “Jer Bogu ništa nije nemoguće” (Lk 1,37).I obratno, Elizabeta se napunila Duhom Svetim, tako da je ona svojoj mladoj rodici Mariji kod njenog posjeta iz svega glasa povikala: “Ta, otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega?” (Lk 1,43)
Elizabeta vidi dublje nego drugi ljudi. Ona prihvaća čudo, koje se dogodilo u Mariji. Marija je pozdravljena kao “Majka Gospodinova”. Izraz “Gospodin” je u biblijskom uporabnom govoru rezerviran za Boga, budući da se pobožni Židovi nisu odvažili izgovoriti Božje ime “Jahve”. U grčkom pratekstu Novoga zavjeta imamo za to riječ “kyrios”, upravo “Gospodin”.
Elizabeta dakle, u djetetu, kojeg Marija nosi pod svojim srcem, već spoznaje Otkupitelja i Gospodina. Ona pozdravlja Mariju po smislu kao Majku Božju. To ne iznenađuje, kad Elizabeta počima svoju pohvalnu pjesmu Mariji i njenom još nerođenom djetetu ovim riječima: “Blagoslovljena ti među svim ženama, i blagoslovljen plod utrobe tvoje!”
Jedinstven je blagoslov što ga je Bog iskazao ovoj ženi. Riječ “blagoslovljen” znači u biblijskom uporabnom govoru također isto kao i “slavljen”, “hvaljen”.
Dakle, Marija će biti slavljena i hvaljena – više od svih drugih žena a isto tako i njezino dijete! Sama Marija, ponizna službenica Gospodnja, slušajući to, nastavlja pohvalnu pjesmu Bogu, u kojoj ona daje čast Gospodinu: “Veliča duša moja Gospodina, i klikće duh moj u Bogu, mome spasitelju.”
Bog je stoga mogao djelovati u Marijinoj veličini, “jer je “povjerovala, da će se ispuniti što joj je rečeno od Gospodina” kako to formulira Elizabeta. I tako je Marija uistinu “blažena”!
To ovisi o vjeri: tada Marijinoj i Elzabetinoj, a danas našoj. U vjeri se otvaramo za Božje djelovanje, za njegov plan ljubavi. U vjeri se prihvaćaju ljudske granice a ujedno i prekoračuju. Vjera je kao vrata jedne nove stvarnosti; papa u miru Benedikt XVI. to naziva u svome apostolskom pismu za “godinu vjere” “porta fidei” – “vrata vjere”.
Adventska poruka ove nedjelje glasi: tko danas vjeruje, sutra smije gledati, što je Bog pripremio onima, koji njega ljube! To je neizrecivo veliko; tada će pastirima biti naviještena radost o Gospodinovu rođenju, kojoj nema kraja.
Razmišljanje: Franjevci-split
