Druga je nedjelja po Božiću.
Sveto misno slavlje u 11 sati slavljeno je u crkvi sv. Josipa i predvodio ga je vlč. Stanko Smiljanić u suslavlju župnika preč. Luke Blaževića.
Djeca smo Božja
Snažno i dojmljivo govori Ivan u Proslovu svoga evanđelja o vječnoj Božjoj riječi, koja je tijelom postala. Time nam predstavlja tajnu Božjega utjelovljenja, po kojoj smo u milosti primljeni u zajedništvo djece Božje.
Sasvim jasno izlazi na vidjelo božanstvo Isusa Krista: “Riječ bijaše Bog.” To je vječna riječ ljubavi, u kojoj nebeski Otac “rađa” Sina, i to izlaženje Sina od Oca je vječni izvorni odnos. Sin je jednako vječan kao i Otac: on je istobitan s Ocem; oni su jedno po zajedništvu Duha Svetoga, koji izlazi od Oca i Sina. Hebrejska riječ “ruach” za “Duha” znači prvobitno “dah”, “vjetar”, “povjetarac”, i Duh Sveti je dah ljubavi između Boga Oca i Boga Sina. Sin je opet riječ Očeva, koja (s njim) “puše” ljubav, kako su izrazili Toma Akvinski i drugi veliki teolozi.
Dakako da je ovdje ljudski govor uskraćen: Bog je apsolutno savršeno i najviše duhovno biće. On nadilazi sve što mi možemo predočiti ili možemo zamisliti, i on bi nam ostao vječno nepoznat, da se nije objavio u vremenu. A to se dogodilo baš po utjelovljenju Božje riječi, dakle po tajni Utjelovljenja.
Upravo time nam Bog saopćava svoj život i svoje svjetlo: mi nismo izgubljeni u beskonačnosti svemira, nego nas sam Bog prihvaća. Njemu puno znači čovjek na ovoj maloj zemlji, da je On sam postao jedan od nas. Koja uzvišena tajna božanskog spuštanja u ljubavi!
Ipak “njegovi ga ne primiše”, kaže se u Evanđelju. Isus Krist, bijaše znak protivljenja. Mnogi ga odbaciše, jer su oni – kako Ivan reče, više ljubili tamu nego svjetlo.
Istina je i to, da su ga mnogi prihvatili u vjeri: “A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja, onima koji vjeruju u njegovo Ime.
U vjeri i u krštenju postali smo djeca Božja; imamo udjela u božanskoj naravi. Sam Bog stanuje u našemu srcu; postali smo svetište trojstvenoga Boga. Bog, koji je uzeo naše i postao čovjek, dao nam je udjela u svome i pobožanstvenio nas, a da ne prestajemo biti ljudi. Objavila se tajna ljubavi; ispunila se “čudesna razmjena”!
Tako uistinu “vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine”. Ako se toga držimo, naše srce zrači svjetlošću koja obasjava tamu. U mjeri kako ljubimo našu braću i sestre, to svjetlo širimo dalje, na druge. Odatle crpimo nadu u dovršenje u vječnoj Božjoj slavi.
Razmišljanje: Franjevci-split
