Uskrs je najveći kršćanski blagdan i za nas kršćane to nije samo dan u koji jedni drugima upućujemo čestitke i dobre želje, nego je to dan koji je potrebno doživjeti u svoj njegovoj snazi i poruci. Isus je svojim uskrsnućem radikalno promijenio čovjekov život na zemlji, dajući mu jasan cilj i smisao. Ljudi su od tada postali svjesniji da smrt nije kraj života, nego prijelaz u novi život u kojem se brišu sve razlike i nepravde. Uskrsnuće je poruka kako život ima smisla i onda kada u njemu prevlada patnja i bol. Uskrsnuće je poruka da se u životu isplati biti dobar, plemenit, velikodušan, pravedan, pošten i vršiti sve žrtve koje se prikazuju za postizanje duhovnih vrijednosti kao zalog vječnosti.
Isus je svojom mukom i smrću, a posebno uskrsnućem, iznenadio svoje učenike unatoč tome što ih je tri godine spremao za te događaje. Za njih su razočaranja Velikog petka bila preteška tako da su posve izgubili nadu i očekivanja koja su bila na nekom sporednom kolosijeku. Mislili su da će Isus obnoviti Izraelsko kraljevstvo a oni će u tom kraljevstvu postati ministri, uglednici. Njegova muka i smrt sve je te nade pokopala, a kako nisu imali drugih nada, ostali su na suhom. Male i površne nade Bog redovito ugasi. On želi da se otvorimo velikim nadama. Isus je učenike pripremao za ono što će se njemu dogoditi. Govorio im je o svojoj muci i smrti i redovito naglašavao da će uskrsnuti. Oni ono prvo nisu željeli čuti, a ovo drugo nisu mogli razumjeti. Posljedica svega je njihova totalna dezorijentacija nakon Isusove smrti i pokopa.
Mi današnji vjernici koji o svemu tome znamo puno više nego apostoli i učenici u onom vremenu, obnavljamo u Velikom tjednu spomen na Isusovu muku i smrt, a potom slavimo njegovo uskrsnuće. U Isusovoj muci i smrti mi otkrivamo smisao naših životnih muka, ali i smisao naše smrti, jer uskrsnuće daje jamstvo da smrt ne označava kraj života. Patnju više ne gledamo samo kao nesreću, a još manje kao nekakvu Božju kaznu, nego kao proces čišćenja i preobrazbe te kao objavu velikih misterija koje nam patnjom Bog otkriva. Isusov križ objavio je Boga, a njegova patnja bila je objava neizmjerne Božje ljubavi prema čovjeku. Isusovo uskrsnuće je poruka da patnja nema zadnju riječ u životu čovjeka. Život ni jedne osobe nije i ne može biti besmislen, pa ni one od rođenja najteže hendikepirane.
Ovo korizmeno vrijeme neka nam bude dragocjeno kao priprava da bismo mogli u potpunosti doživjeti Uskrs i misterij vječnosti na koje smo pozvani. Stoga, potrebno je i važno u ovo vrijeme korizme biti u Božjoj prisutnosti i u njegovom svijetlu promatrati svoj život, svoju prošlost i svoju sadašnjost i tako graditi bolju budućnost.
Možda se nekada bojimo stati pred Boga i pred njim promatrati neke događaje iz naše prošlosti, jer bili su mučni ili grješni. Mi bismo takve događaje najradije zaboravili i izbrisali iz našeg sjećanja, ali to nije dobro. Mnogi događaji se, ako ih promatramo s određene udaljenosti, razumiju na drukčiji način. Iz njih se mogu iščitati mnoge važne poruke koje nije bilo moguće iščitati u trenutku kada su se ti događaji zbivali. Nije rijetkost da za neke teške slučajeve, zbog kojih smo Bogu prigovarali kada su se zbili, sada za njih zahvaljujemo. Tako i psalmist zahvaljuje Bogu za trenutke u kojima je bio ponižen: „Prije nego bjeh ponižen, lutao sam, ali sada tvoju čuvam riječ. Ti si tako dobar i dobrostiv: nauči me pravilima svojim. Oholi na me prijevare smišljaju, ali se ja svim srcem držim naredaba tvojih. Srce im je poput sala bešćutno, a ja uživam u tvom zakonu. Dobro mi je što sam ponižen da bih tvoja naučio pravila“ (Ps 119,67.71). Kada se to dogodilo, sigurno nije zahvaljivao.
Tu mogu biti i neki grijesi koji u nama još žive kao nezacijeljene rane i koji iznova u nama proizvode osjećaje poniženja i srama. Ne uspijevamo ih zaboraviti i jako žalimo što su nam se dogodili.
Iako se ta prošlost ne može promijeniti, ti događaji mogu se odjenuti u ljepše ruho. U njima možemo otkriti Božju ljubav koja nas nikada nije napustila i kako su baš ti događaji bili poticaj promjene našeg života, razumijevati taj života na drugi način, jer je od tih rana započela određena preobrazba našeg života.
U Vazmenom hvalospjevu u kojem su opjevana Božja veličanstvena djela, napose djelo spasenja izvedeno po Isusu Kristu, slušamo i ove retke: „O, zaista potrebna Adamova grijeha, što ga smrt Kristova uništi. O, sretne li krivice, koja je zavrijedila takvog i tolikog Otkupitelja.“ Ovo nije hvalospjev grijehu i krivici, nego poruka da Bog i grijehe i krivice može pretvoriti u blagoslov. Nije rijetkost, kako smo već spomenuli, da se iz muke prouzročene težim grijesima, u nekima rodi želja za promjenom života, za napuštanjem vjerničke mlakosti i površnosti i novim početkom uzornog duhovnog života.
Zato je važno u Božjem svijetlu promotriti i negativne događaje iz naše prošlosti da bismo iz njih izvukli vrijedne pouke za sadašnjost i porasli u zahvalnosti Bogu što nismo ostali u nekom glibu u koji smo upali. Nužno je izmiriti se sa svojom prošlošću i s osobama iz te prošlosti, da bismo mogli otkriti mnoge pozitivnije i vedrije trenutke iz te prošlosti, pa i iz samih tih rana. Bez izmirenja s prošlošću ostat ćemo samo zarobljenici prošlosti.
Od bitne važnosti je sjećati se svoje prošlosti, integrirati sve događaje te prošlosti, bez obzira koliko bili bolni i kakve sve posljedice ostavili na naš život. Nema potrebe ustrajati na tome da se nešto iz prošlosti silom zaboravi ili da se, zbog straha ili srama, uporno prikriva i potiskuje. Puno važnije je: znati sagledati i vrjednovati svoju prošlost u svijetlu novih iskustava i tako dati novo ruho mnogim događajima iz prošlosti. Na taj način se u tim događajima, bez obzira kakvi oni bili, mogu otkriti skrivene Božje poruke koje nije bilo moguće iščitati u vremenu kada su se ti događaji zbili.
Cilj našeg sjećanje uvijek je taj: učiniti kvalitetnijim naš život danas prepoznajući u njemu nevidljivu Božju prisutnost koja nas je uvijek pratila. Ta prisutnost prepoznaje se snagom srca i u njoj nalazimo sigurnost naše budućnosti. Naša povijest, ili naša prošlost, kronološki je prošla, ali ne u smislu da na to više nije moguće, na bilo koji način, utjecati. Mi možemo i našoj prošlosti, koliko god u nekim aspektima bila negativna, dati novo značenje i na neki način je iznova proživjeti, odnosno integrirati. Prošlost u našem životu nije u svemu samo prošlost. U našoj prošlosti uvijek ima onoga što još trebamo shvatiti. Potrebno je to razumjeti u svijetlu novog iskustva koje svatko od nas ima danas. Puno toga negativnog iz prošlosti može nam danas pomoći da bolje razumijemo neke važne stvarnosti sadašnjeg života i biti nam dragocjena poruka i pouka. Ako neke teške događaje iz prošlosti ne provučemo danas kroz srce, pred Bogom, ti događaji ostat će nam trajno neki teret koji će nas mučiti, opterećivati, iscrpljivati, vezati, ne dopuštajući nam da se toga oslobodimo i pretvorimo u blagoslov, u izvor novih milosti za sadašnji trenutak.
Korizma je priprava za Uskrs, ali to nije samo vrijeme u kojem intenzivno radimo da bismo stavili u red našu prošlost, nego je još važnije znati dobro promotriti i našu sadašnjost. Prošlost je učiteljica života samo ako smo iz nje nešto naučili za sadašnjost. Netko može nositi mnoge rane iz prošlosti, ali ne može u tome tražiti opravdanje za sadašnjost koja nije dobra. Bogu je najvažnija naša sadašnjost i za nju dobivamo dostatne milosti s kojima možemo oplemeniti i učiniti boljim svoj život u ovom trenutku naše povijesti.
Uskrsnuće na život pretpostavlja određenu puninu onih vrijednosti koje ne umiru: ljubav, velikodušnost, dobrota, pravednost, milosrđe, istina, itd. Bez ovih vrijednosti se u nama akumulira samo praznina, a praznina nije jamstvo vječnosti. Isus je u svom govoru o Posljednjem sudu jasno definirao način na koji se postižu te besmrtne vrijednosti. I sam Isus ih je postizao istim putom. Za njega se veli da je prošao zemljom čineći dobro. Zbog toga njegovo tijelo nije moglo ostati u grobu, jer dobrota i ljubav ne umiru. To je i naš put. Ne smijemo zaboraviti da te vrijednosti treba živjeti danas, sada. S odgađanjem riskiramo da ih nikada ne steknemo.
Zato nas sveti Pavao podsjeća: „Dok imamo vremena činimo dobro svima“ (Gal 6,10). Sad imamo to vrijeme. Korizma je naše vrijeme milosti koje ne bi smjelo proteći mimo nas. Ako ćemo ga iskoristiti radeće malo više na samima sebi, u smislu borbe protiv svega onoga što narušava naš život, protiv svega onoga s čime Bog nije zadovoljan, onda će i doživljaj Uskrsa biti poseban. Porast će u nama osjećaj uskrsnuća i novog života koji naša nutrina već naslućuje.
U tom smislu želim svima vama, prije svega, lijepu pripravu za Uskrs, a sam blagdan Uskrsa kao živi susret s Uskrslim koji će vam reći: „Ne bojte se, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“ (Mt 28,20). Neka Uskrsli pohodi i ohrabri sve naše obitelji, napose bolesne, osamljene i sve one koji na bilo koji način trpe.
✠ Zdenko Križić, biskup gospićko-senjski