Prva je korizmena nedjelja.
Sveto euharsitijsko slavlje u 11 sati predvodio je župnik preč. Luka Blažević.
Prvo čitanje čitala je Anita Vranešić, psalam Marta Butković, a drugo čitanje Tatjana Vlainić.
Đavao ga je iskušavao
Pepelnicom ili Čistom srijedom započelo je korizmeno vrijeme koje nas poziva, da krenemo na put odricanja, žrtve i unutarnjeg prosvjetljenja, i tako se pripremimo za veliku svetkovinu Uskrsa. Ovo vrijeme pokore ne smije biti za nas teret, nego pomoć, da budemo slobodni za ono bitno: da ponovno nađemo Boga i da vježbamo ljubav prema bližnjemu u duhu Krista.
Isus Krist je Spasitelj, Otkupitelj: to nam svjedoči čitanje poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima: “Tko god prizove ime Gospodnje bit će spašen.” Zazvati ime Božje je stvar srca ali i vanjskog ispovijedanja. Zato prema riječima Svetoga pisma vrijedi, da srcem vjerujemo u uskrsnuće Isusa Krista od mrtvih i ustima ispovijedamo pred ljudima. Tada ćemo biti spašeni.
Vjera i ispovijedanje idu zajedno. Srce je bit i znak za čovjekovu nutrinu. Srce je sjedište ljubavi, snage. Ona ili on imaju “dobro srce”. Tek kad je vjera u Krista došla “u srce”, došla je u “pumpnu stanicu života”.
Znamo za izreku: “Čega je srce puno, usta o tome govore”. Za koga je Evanđelje stvarno “radost”, taj ne zadržava radost za sebe, nego je prenosi dalje.
Možda bismo mogli u korizmenom vremenu stvoriti nakanu: trudit ću se da što više svoju vjeru primim “k srcu” i predajem je ljudima u mojoj okolini, kako bi osjetili, da je evanđelje o Isusu Kristu radost.
Možete li čuti srce kako udara? Philipp Sendrak napisao je knjigu “Slušanje srca”. Radi se o siročetu u malom indijskom selu, koji je na nesreću i oslijepio. Njegova ga baka dovodi u samostan, gdje bi trebao odrasti. Tamo je stekao sposobnost na način, da je razvio osjetilo koje može čuti udaranje srca kod drugoga. Jedno od tih srdaca pripada uzetoj djevojčici i zajedno postaju nepobjediv tim. Djevojčica gleda za njega, a on nju nosi.
Neočekivano se u životu dječaka pojavljuje bogati ujak. On ga šalje u Ameriku. Obavlja skupe operacije, i opet mu se vraća vid. Studira i postaje bogat. Premda je sada zdrav i dobrostojeći, nije izgubio ono što je posjedovao. Slijedi svoje srce i vraća se u svoje selo.
Mnogo toga je protiv života. Ima puno ljudskih obzira, izgovora, ljudskog straha, kukavičluka! Tu je stvarno potreban Duh Sveti da nas jača, kao što je ojačao Gospodina Isusa Krista u njegovom čovještvu i vodio ga, kad je išao u pustinju, da tamo četrdeset dana moli i posti. Zatim ga je iskušavao đavao. Isus Krist je pravi i istobitni Sin Božji; on je i čovjek, i kao “Sin Čovječji” mogao je biti iskušavan, premda nikada nije sagriješio i nije mogao sagriješiti. Tri puta je pokušavao đavao pritisnuti našega Gospodina: prva kušnja je, da iz kamena načini kruh. Tom kušnjom htio je đavao, da se Isus odredi za lagodan život i uživanje. Dakako, to mu nije uspjelo, jer je Isus pokazao da čovjek ne živi samo od kruha. Postoje i više vrijednosti, kao prije svega živi odnos prema Bogu. U drugoj kušnji đavao je ponudio sva kraljevstva zemlje i vlast nad svijetom a ujedno je napasnik htio, svrgnuti Boga s prijestolja, a od Isusa traži da se njemu, napasniku pokloni. Nasuprot tome Isus potvrđuje, da se samo treba klanjati Bogu i njemu jedinome služiti.
Posljednja kušnja je, da se Isus baci s Hrama. Đavao je čuo Isusov odgovor: “Rečeno je, da se ne iskušava Gospodina, Boga svojega!”
Svi ćemo mi biti iskušavani na različite načine od Zloga: izvor kušnje može ležati u nama, kada su to nesređene sklonosti, koje nas navode na oholost, egoizam i putenost; ima također kušnja i zavođenja kroz lošu sredinu ili loše prijatelje, i konačno postoje mogućnosti prilično direktnog utjecaja od strane zlih neprijatelja. U svim tim kušnjama ne trebamo zdvajati, nego imati povjerenja u Boga, koji nas jača i pomaže. Bog ne će dopustiti da budemo kušani iznad naših snaga. Ako mu se povjerimo u poniznosti i dademo naš doprinos, da svladamo zlo, smijemo računati na njegovu pomoć.
Upravo je to put osvjedočenja ovdje na zemlji, ususret vječnome cilju. Mi molimo i Svetu Mariju Majku Božju, da nas prati na majčinski način u životnoj borbi i da nas jača po svome zagovoru kod Boga.
Stoga, prihvatimo korizmeno vrijeme kao dar, koji treba obogatiti naš život i za kraj postavimo nekoliko pitanja: Gdje mogu samom sebi darovati vrijeme, da bi postao senzibilan za nadobudne tragove u mome životu? Kada mogu drugima darovati pažnju, koja uspostavlja novo zajedništvo? Kako može započeti uskrsna radost, da se istakne u mome životu i u našoj zajednici?
Razmišljanje: Franjevci-split
