Na drugi dan Isusovog uskrsnuća ili na Uskrsni ponedjeljak svečana sveta misa slavljena je u župi sv. Josipa u 11 sati.
Nekada su uskrsne proslave trajale tjedan dana, ali se u 19. stoljeću skratilo na jedan dan poslije Uskrsa. Uskrsni ponedjeljak je službeni praznik u gotovo svim europskim državama, zatim u Australiji, Novom Zelandu, Kanadi, Argentini, Čileu i u nekim državama Afrike i Srednje Amerike. U Poljskoj, Češkoj i Slovačkoj postoji običaj da mladići ujutro probude djevojke, prskajući ih svetom vodom, posvećenom na Uskrs. Vjernici i danas tradicionalno posjećuju rodbinu i prijatelje, a među običajima je i hodočašćenje u marijanska svetišta. Inače, tjedan od Uskrsa do iduće nedjelje naziva se bijeli tjedan, a naziv je dobio prema odjeći novokršetnika kakva se nosila u počecima Crkve. Uskrsno vrijeme traje još 50 dana, do blagdana Duhova.
Evanđelist Luka opisuje jedan događaj tako zanimljiv i, gotovo nevjerojatan. Riječ je o jednoj od najparadoksalnijih priča što su se ikada dogodile na ovome svijetu, priča o Kristovim učenicima na putu za Emaus poslije Kristova uskrsnuća. Učenici nenadanom suputniku i sugovorniku, a to je uskrsli Krist, pričaju o njegovoj smrti, o njegovom sprovodu i o pomutnji što su je među njih unijele neke žene o njegovom nekakvom uskrsnuću! Zanimljivo je da ga još i optužuju kako je izdao sve nade svojih prijatelja koje su u njega polagali. Ta smrt za učenike je bila veoma čudna i nije se morala dogoditi.
«Što to putem pretresate među sobom?» «Ma, što, zar ti ne znaš što se dogodilo ovih dana u Jeruzalemu?» Pa recite mi :»Što to?» I dvojica učenika iznose sve što se dogodilo: ne nalaze nijedne lijepe riječi o Isusu i njegovoj smrti. Ta, on ih je izdao: izdao je sve njihove nade, izdao je njihove želje i njihove planove za budućnost. Željeli su postati poznati, ugledni i moćni u novom poretku, a, eto, taj Isus se kao naivac dao uhvatiti, dopustio da ga osude i na križu razapnu. Tako je sve propalo! «Doista, ti si jedini stranac u Jeruzalemu!»
Njihov izvještaj nema ništa lijepoga, nema nikakve riječi razumijevanja za osuđenika, pogotovo nema žalosti za dobrim prijateljem. Doista je točno: mi ljudi s posebnim užitkom o drugima rado govorimo, ali u pravilu samo ružno, pa i onda kada je riječ o našim, do jučer, dobrim poznanicima i prijateljima. Olako ih odbacujemo, otpisujemo i smatramo da su sami krivi i da su zaslužili ono što su i dobili.
«A mi se nadasmo… i ovo je već treći dan». Eto dokle doseže naša nada, dokle se proteže naša vjera: tri dana se čine poput vječnosti. Mi ljudi ne znamo čekati, strpljivost nam nije jača strana: želimo uvijek sve i odmah, želimo neposredni uspjeh i aplauz za ono što smo učinili. Ne znamo gledati drugim očima, očima vjere i vidjeti ono što nas nadilazi. I oni se čude kako taj čudni sugovornik o toj smrti i o tom sprovodu ništa ne zna. Oni u Njemu nisu mogli i nisu znali prepoznati uskrslog i živog prijatelja Isusa. «Prepoznati ga, bijaše uskraćeno njihovim očima». Zašto? Oni su toliko zaokupljeni sami sobom da nikoga i ništa ne vide i ne prepoznaju. Oni smatraju da su centar svih zbivanja i da sve znadu. A kad se vidi samo sebe, samo svoje probleme i svoj svijet, onda se na drugoga niti ne gleda i nikada ga se ne može prepoznati kao čovjeka sebi jednaka i s istim problemima. Mi uvijek očekujemo da drugi nas prepoznaju i da nam budu skloni, da nas pozdravljaju i čine nam dobro, dok sami ostajemo u krugu svoje sebičnosti i svoga životnog umora.
«O bezumni i srca spora da vjerujete…».
Svi ljudi, pa makar imali najveće znanstvene titule, smatrali se ne znam kako mudri, ako tako gledaju na život i svijet ostaju trajni bezumnici, ljudi koji ne znaju čitati znakove vremena, ljudi koji ne vide i ne uočavaju Božje djelovanje u sebi i u svom svijetu. Njihovo srce ne prihvaća ništa i nikoga, oni ne mogu vjerovati nikomu, a najmanje Bogu. Srce, oči duše, valja otvoriti, učiniti ga spremnim da se može susresti s drugim, da može prepoznati brata čovjeka, da može vidjeti njegove brige i jade koje ima kao i on sam. Tek tada se vidi i prepoznaje:»U to im se otvoriše oči, te ga prepoznaše..» Eto to je Uskrs: prepoznati drugoga, vidjeti svjetlo u svome životu, svjetlo pravo i istinito, svjetlo što ga u naš život unosi samo Bog da možemo ispravno suditi i djelovati.
Iz Isusovih riječi se dade isčitati silna bol. Ta zar je moguće da ovi još ništa ne shvaćaju? On je Božji Sin, on je živ i kao takav sada želi izmijeniti situaciju u svijetu. Sadašnja ljudska situacija jest situacija nepravde gdje vlada ljudska sebičnost koja je stvorila i stvara podjele i ogromne razlike u svijetu. Budući da u svijetu nema ljubavi i pravednosti, postao je podijeljen na bogate i siromašne, na potlačene i na vladajuće, na ostvarene i neostvarene. Stoga on, upravo jer je Bog, želi promijeniti tu situaciju i pravdu dati siromahu i potlačenom. To je njegov program rada, program evanđelja, a za to je i uskrsnuo «da svi imaju život, u izobilju da ga imaju».
I zanimljivo: Krist ne daje nikakve propise za izvršavanje svoga programa, već se pokazuje i ukazuje, upozorava i zove tako da mu se može vjerovati. Njega ne zanima prošlost, ne zanima ga «njegov sprovod», već budućnost i ideja za koju se žrtvovao. Ta, On je živ! Stoga nikako ne trebamo tražiti «Živoga među mrtvima». Kako prečesto zaboravljamo tu činjenicu i od svoje vjere pravimo dužnosti, tražimo zakone i propise. Time, zapravo želimo biti dobri kršćani, tj. oni koji se vladaju onako kako se to od njih traži. No, Krist to ne želi. Njegov program je poziv na suradnju koja proizvodi sreću za sebe i za druge. To su blaženi, tj. oni koji svojim radom i životom vesele Boga i usrećuju ljude, to su «živi i uskrsli» ljudi na ovom svijetu. Uskrsna vjera je društvena i životna i uvijek ima tri dimenzije: ona je riječ na ustima, ona je istina u srcu, ona je djelo koje se vidi.
Uskrsli Krist je Bog koji se potpuno darovao čovjeku, Bog koji se snizio na razinu čovjeka, Bog koji traži slobodnog čovjeka, Bog koji zove i nudi blizinu i pomoć, On je živi «Bog s nama». I valja nam to jednom zauvijek shvatiti, potrebno ga je «prepoznati» i doživjeti «prelazak». Za Isusa Krista, Božjeg Sina, bio je to prelazak iz smrti u život. Za nas kršćane Uskrs znači prelazak od zla na dobro, od pogreške na istinu, od opstojnosti bez Boga na opstojnost s Bogom, od života u grijehu na život u milosti s Bogom koji je vječno i Najveće dobro. To je opredjeljenje za život u ljubavi i darivanju, i to iz dana u dan, bez praznika, pa sve do onog blaženog časa kada ćemo ući u vječnu domovinu i gledati Boga «licem u lice», «onakvim kakav jest.
Razmišljanje: Franjevci-split
Foto: Ivana Đapić
