Jednom netko reče: „Ako kod Boga ima mjesta za sve nas, budimo i mi otvoreni jedni za druge. Bog je rođenjem postao jedan od nas. Gdje se Isus nalazi, tu raste radost i mir.“ Draga braćo i sestre!
I ove korizmene nedjelje susrećemo se sa slikama iz Svetog pisma koje nas potiču na razmišljanje i na djelovanje, na istinski susret sa svojim Bogom i sa samim sobom. Nakon kratkog boravka na Taboru prošle nedjelje, gdje nas je zabljesnula ljepota Isusova preobraženja, misna čitanja nas ponovno vraćaju u pustinju. S evanđelistom Ivanom, koji će nas voditi idućih nedjelja, naslanjamo se na rub jednog starog siharskog zdenca kako bismo ponovno proživjeli Isusov susret sa Samarijankom. Učitelj iz Nazareta, umoran od putovanja i izmoren od žege palestinskog podneva, sjeda na Jakovljev zdenac. Tu se zbiva susret sa Samarijankom, koji započinje čudnim Isusovim zahtjevom: „Daj mi piti!“
Čudan, jer ta žena baš nikada ne bi očekivala takav zahtjev. Činjenica da je ona žena, koja iza sebe ima razvaljen život pun neuspjelih i propalih brakova, k tome i Samarijanka; trebala je obeshrabriti tog Židova da traži od nje vode. K tome, žena koja ide na zdenac u podne, kada su svi zatvoreni u kućama, sigurno je ona koja nešto skriva. Dakle, čudan zahtjev. I žena ostaje izgubljena, pita se: „Što taj hoće? Zašto ima toliko povjerenja? Možda mu je ovo jako sunce pomutilo pamet...“
Moram vam, braćo i sestre, priznati da mi se sviđa Isus koji odlučuje da mu je ona potrebna, koji ruši zadane okvire, koji pruža ruku i traži gutljaj vode kako bi se približio srcu te žene, kako bi se približio njezinom nezadovoljstvu, patnji i tami koja vlada u njezinoj duši. Sviđa mi se Isus Mesija koji se ne nameće snagom i nasilno, nego započinje razgovor s ženom Samarijankom želeći je navesti na to da otkrije svoju pravu žeđ. Sviđa mi se Isus učitelj koji ne osuđuje i ne donosi presude, kako to često mi činimo u svom osobnom životu u susretu s drugim ljudima, nego On mirnom njeznošću pomaže ženi Samarijanki da otkrije gdje je prava suša zbog koje je srce nemirno. Na početku ona ne razumije, pogrešno shvaća Isusove riječi, shvaća ih doslovno i zanima je gdje je taj izvor žive vode o kojemu govori taj stranac, zanimljiv i pun zanimanja. Samarijanka je spremna krenuti, otputovati kako bi napunila krčage vodom koju takav Učitelj obećava, vodom koja gasi žeđ. Još uvijek ne zna da je putovanje na koje se treba zaputiti najteže, ali i najljepše što se može zamisliti: u sebe samu uz Gospodinovu pomoć. Ali to putovanje nije intimno i zatvoreno; ono je eksplozija koja potpuno zaokuplja i daleko nosi riječi koje su joj doprle do srca, ona govori i svjedoči svojim sumještanima: „Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?“
Mislim da je susret Isusa sa Samarijankom vrlo blizak nama i našemu putu korizmenog oživljavanja. I mi smo pozvani na istraživanje svoje unutrašnjosti, na kazivanje istine, kako je učinila Samarijanka. Možda je i za nas došao trenutak kad trebamo prestati zamjenjivati svoj vjerski život nekim nadomjescima vjere ili vlastitim tumačenjem vjere. Naš duhovni život treba navodnjavati živom vodom Duha Svetoga; u protivnom ćemo se naći u vjeri bez Boga i u kršćanstvu bez Krista.
Hrabro braćo i sestre, dragi prijatelji! Ako dopustimo da nas Isusove riječi vode, ako razotkrijemo svoje pogrešne potrage i svoju nepokorenost, ostavit ćemo krčag prošlosti i ugasiti žeđ na živome Isusovu izvoru. Ostavit ćemo krčag svojih strahova, tjeskoba, nepotrebnih zabrinutosti i smoći snage da objavljujemo da je Isus najljepše što možemo poželjeti da bismo ugasili žeđ za beskonačnošću. Istinski susret s Bogom daje snagu za promjene na bolje kako u osobnom, obiteljskom, tako i u društvenom i crkvenom, vjerničkom životu. Nek iz našeg susreta s Isusom Kristom po nama raste radost i mir!
