U nedjelju 5. lipnja u stoljetnoj crkvi Duha Svetoga u Mušaluku proslavili smo blagdan Duhova i ujedno rođendan Crkve jer je Crkva rođena na blagdan Duhova.
Sveto euharistijsko slavlje u 11 sati predvodio je župnik preč. Luka Blažević.
Ova crkva je stara preko 300 godina i svjedoči pobjedi nad Turcima, a samu crkvu dao je sagraditi pop Marko Mesić nakon što je protjerao Turke iz Like 1700. godine.
Svetkovina Duhova: Crkva bez vizije?
Nedostatak vizija jedna je od oznaka duha našega vremena. Čak se i ne opaža da ih nema. Suvremeni je čovjek siromašan vizijama. Ako i ima vizije, one su kratkog daha, često bez dubljeg smisla. Čovjek, međutim, treba vizije i snove, utopije na putu u budućnost. Pritom, valja dobro razlikovati: imati viziju ne znači biti sanjar i imati ‘lude ideje’ u glavi, graditi kule u zraku, pobjeći u svijet privida, postati iracionalan i slično. Viziju nisu halucinacije ili fantaziranje. Vizije su slike nade. Mnogi misle da naše vrijeme nije pogodno za takvo nešto. Društvo je usmjereno na učinak, uspjeh, zaradu. Ljudi su pragmatični. Opsjednuti vlastitim računicama u glavi. Narod želi blagostanju i veseli se kupovanju u šoping centrima. Kako u takvom ozračju pokrenuti vizionarske snage? Nedostatak vizija tjera ljude u užurbanost ili dosadu. Bez zajedničkih vizija gase se prijateljstva, bez zajedničkoga cilja bračni odnosi slabe.
Bečki teolog P. M. Zulehner smatra da je jedan od glavnih razloga krize suvremenog kršćanstva slabost pa i gubitak vizija. Vizije imaju veliku snagu – one pružaju orijentaciju, motiviraju i daju životnost, imaju proročku i kritičku moć. Glavni razlog starenja i konačnog nestanka neke zajednice jest nedostatak vizije, shvaćene kao vizije cjeline života – vizije osobnog života, obitelji, zajednice, naroda, društva, čovječanstva.
Kakvu viziju Crkva ima s obzirom na svoju budućnost? Isus Krist svojim riječima i djelima utjelovio je viziju jednog posve novoga svijeta koji je nazvao Božjim kraljevstvom. Od svojih učenika tražio je da slijede tu viziju. Martin Luther King jednom reče: “Ako jedan čovjek sanja, to je samo san. Ako više ljudi sanjaju isti san, to postaje stvarnost.” Svi velikani duha koji su zadužili čovječanstvo nisu dopustili da ih trenutačno stanje svijeta uspava, pasivizira, nisu se prepustili letargiji i izgovoru ‹tu se ne da više ništa učiniti›. Naprotiv, bili su ljudi vizionari, ljudi nade, ljudi koji su budni sanjali i svim silama borili se za bolji svijet. “Tko nema hrabrosti sanjati, nema snage ni djelovati”, veli Helder Camara. Ima jedna zanimljivost iz života sjevernoameričkoga indijanskog plemena Navoja. Naime, kada bi Navoji izrađivali tepih, tada bi potpuno svjesno i namjerno utkali (upleli) na kutu tepiha jednu pogrješku u tkanju. Ta pogrješka u tkanju simbolizirala je mjesto na kojemu Duh ulazi i izlazi iz tepiha. Je li naše tkanje života slično tepihu na kojemu nema mjesta za ‘ulazak Duha’? Plete li Crkva uvijek isti uzorak tepiha na kojemu nema vrata za novost Duha Svetoga? Boji li se vizionara i sanjara?
Suprotnost vjeri nije sumnja, već bojažljivost. Odakle tolika bojažljivost u Crkvi? Na Duhove slušamo nevjerojatan izvještaj o odvažnosti rane Crkve, o oduševljenju koje se nije dalo zaustaviti. Duh Sveti otvara srca, tjera strah. Budi pouzdanje i hrabrost. Učenici otvaraju vrata. Evanđelje kreće u svijet. Davno se sve to dogodilo. Kako bi bilo lijepo kada bismo danas tako nešto doživjeli. Umjesto umornosti, zasićenosti, nepovjerenja, beskrajnih diskusija i straha od novoga. Gdje se izgubilo duhovsko oduševljenje?
Razmišljanje: Franjevci-split
