Četvrta korizmena nedjelja tradicionalno se naziva Laetare - veseliti se, radovati se; po riječima kojima počinje ulazna pjesma u Misalu, povodom današnje nedjelje. „Veselite se s Jeruzalemom, kličite zbog njega svi koji ga ljubite! Radujte se, radujte s njime… Strogost korizmene liturgije prekinuta je današnjom nedjeljom riječima o radosti. Radost je uvijek bila značajno obilježje kršćanina, Crkva nas u ovo liturgijsko doba podsjeća da ta radost treba biti prisutna u svim trenucima našeg zemaljskog života. Biti radostan kršćanin, hoditi u radosti! Da budemo na čistom nije u današnje vrijeme lako biti radostan, mnogo nas toga pritišće, svaki od nas ima neki svoj životni križ, ali u tome je poanta; ne malaksati, ako padnem opet se dizati hrabro i radosno nositi svoj križ! Kršćanin i to iskreni daje se Bogu i ljudima, mrtvi se, zahtjevan je prema sebi, podnosi nevolje; i sve to radi s veseljem, jer shvaća da sve što radi gubi na vrijednosti ako je praćeno gunđanjem ili je učinjeno preko volje. Bog ljubi vesela darovatelja!
Nakon važnog simbola vode, žive vode, o kojoj smo slušali prošle nedjelje, evanđelist Ivan u današnjem evanđelju otkriva nam idući znak krsnog putovanja, a to je svjetlo. Već smo došli da polovice korizme i ako tko još uvijek blaženo spava u miru ne doživljavajući ovo sveto i milosno vrijeme, neka posluša što apostol Pavao piše stanovnicima Efeza: „Zato veli: Probudi se, ti što spavaš, ustani od mrtvih i zasvijetljet će ti Krist.“ Ponekad možemo čuti kako vjera, da bi bila prava i autentična, mora biti slijepa. Slijepa, jer se ne trebaš truditi kako bi vidio i razumio, nego se trebaš baciti pognute glave zaboravljajući da te dobri Bog učinio inteligentnim bićem. Slijepa, jer želja da se vidi dalje ili razumije dublje može biti protumačena kao manjak povjerenja i prepuštanja Bogu. Slijepa, jer trenutačni ovosvjetski moderni učitelji gurui traže lakovjernost bez oklijevanja i skretanja s puta, prilagoditi se kako vjetar puše; u protivnom nisi dorastao, nisi spreman, nisi moderan, ispadaš.
Jasno je, Isus ima potpuno suprotno mišljenje! Učitelj Isus iz Nazareta traži da budemo budni i inteligentni, da pudemo pametni, otvara nam oči kako bismo shvatili da smo često puta slijepi, a da to nikad prije nismo primjetili. Odmah, braćo i sestre, valja razjasniti važnu stvar: prekrasni Ivanov odlomak iz današnjeg evanđelja govori o meni, a ne o drugima. Jer i mi smo mnogo puta poput farizeja koji misle da su „vrh vrhova“, da su „naj naj“, a zapravo smo zaslijepljeni pretpostavkom da vidimo, znamo, razumijemo. Dakle, probajmo. Ja sam taj slijepac. Ja, koji čitam i dopuštam da me dotakne Riječ, da me totakne sam Isus Krist, ja sam taj slijepac.
Ja, koji sam uvjeren u svoj vid ne primjećujući da su oči samo zrcala koja održavaju moje ideje za koje mislim da su apsolutne istine. Ja, koji nastavljam padati u mraku svoje pljesnive tuge i ne želim otvoriti vrata i prozore te pustiti unutra, u svoj život, u svoj duh, njegovo svjetlo. Ja, koji samo što se ne utopim u svojem trudu i mislim da ću se spasiti povlačeći se za kosu, samo da ne bih potražio pomoć. Ja, ako imam hrabrosti spoznati istinu, ja sam taj slijepac koji dopušta da ga se vodi.
Čudan je Isusov čin: „To rekavši, pljune na zemlju i od pljuvačke načini kal pa mu kalom premaza oči.“ Kal novoga stvorenja načinjen je od zemlje i daha Sina Božjega. To je nova smjesa, ispunjenje, savršenstvo vraćeno na izvor svoje ljepote. Zanimljivo je da taj čin ne liječi slijepca trenutačno, odmah. Isusovo djelo nije čudesno i nema automatsko djelovanje, nego se traži slijepčevo aktivno sudjelovanje: „Idi, operi se u kupalištu Siloamu!“ Nismo mi nekakve lutke u Isusovim rukama, beskičmenjaci kojima on može upravljati. On ni ne želi da budemo takvi. Vjera se ne rađa jednostavnom kemijskom reakcijom između njegove milosti i mojega jada. Potreban je naš slobodni odgovor na oslobađajući Božji plan, naš iskren DA. Da slijepac nije prihvatio, otrčao na kupalište Siloam i oprao se, bio bi i dalje samo slijepac očiju punih blata.
Stoga hrabro, braćo i sestre, dragi prijatelji! Iako nam još nije sve jasno, iako se teškoće čine nepremostivima i strah nam steže želudac, dopustimo Isus Kristu da nas oblikuje po svojem Duhu. Možda se stvari neće promijeniti: susjed će ti nastaviti raditi smicalice, sin ili kćer će nastaviti odbijati učiti, svećenik će nastaviti držati dosadne propovijedi, suprug će i dalje zaboravljati datume vaših obljetnica, a tvoja supruga će nastaviti pretjerano pričati očekujući pozornost i kompjutorsku memoriju... Da, stvari će biti one od prije, ali tvoje će oči biti drugačije! Bit će drugačiji način na koji gledaš ljude, procjenjuješ, vrednuješ izbore za budućnost. Iskoristimo vrijeme korizmene milosti da naši osobni susreti budu s Kristom što prisniji, posebno u molitvi, pokori i djelima ljubavi prema svakom čovjeku, da po njegovoj milosti i mi ispovijedamo svoju vjeru, zrelu i potpunu: „Vjerujem Gospodine!“ Vjerujem i živim! Shvatiš li da sli slijepac i dopustiš li Kristu da te izliječi, sve će biti drukčije, jer će tvoje srce biti drukčije.
