Četrnaeste nedjelje kroz godinu 3. srpnja sveta misa u župi sv. Josipa slavljena je u 11 sati.
Za vrijeme svete mise pod obredom krštenja, krštenje je primila malena Iva od roditelja Marijane i Draga Došena. Kumovi na krštenju bili su Ana i Jure Šop.
Obitelji, kumovima i rodbini čestitamo na daru života i na sakramentu krštenja te vjerujemo da će voditi svoje dijete u kršćanskom nauku što su na krštenju obećali.
Božji nalog
Slušajući riječi evanđelja današnje nedjelje zaključujemo, da glasnici nisu poslani kao službeni nositelji u postojeće zajednice. Oni su poslani u gradove i sela, koja još nisu dotaknuta evanđeljem, u koja je trebao doći Isus. Promotrimo zadaću glasnika malo bliže. Oni su trebali kazivati: “Približilo vam se kraljevstvo Božje!”
Oni su trebali kazivati poniženima, da im se Bog približava, da se usprave. Trebali su bolesnima svjedočiti, da Bog želi njihov život. Oni su trebali navijestiti bespomoćnima da se otvore za nadu u Boga i da postoje mogućnosti koje nikada ne prestaju. Oni su trebali navijestiti isključenima pomirenje i novo zajedništvo u imenu Božjem. Sažeto se može reći: oni su trebali navijestiti ljudima radost, hrabrost, pouzdanje, nadu i to u povjerenju na skori Božji dolazak. Za veliku Božju žetvu u svakom vremenu, pa tako i danas, treba velikodušnih i plemenitih radnika. To moraju biti ljudi sa srcem, bistra uma, jake volje, stvaralačke snage i fantazije. Ljudi bez straha, da će uprljati prste; lijenošću se ne može ništa započeti i ništa postići. To moraju biti ljudi, koji znaju cijeniti, kako je žetva veličanstvena, da se tu radi o žetvi koja nije naša, nego Božja stvar. On je onaj koji daje da raste i sazrijeva. On je gospodar vinograda, njiva i polja, također i kamenitoga tla i onoga sa oskudnim prinosom, gdje se ne vidi uspjeh usprkos muci s puno ljubavi i najboljoj volji.
“Žetva je velika”, kaže Isus u današnjem evanđelju, “ali radnikâ malo” (Lk 10,2). Mi znamo da on time ne misli na žetvu živežnih namirnica. Njemu je stalo do mira. To je velika riječ i mi pod tom riječju mislimo na mir kod kuće u obitelji, mir sa susjedima, u zajednici, na radnome mjestu, mislimo na mir u državi i među narodima, mir na čitavoj planeti. Žetva je velika. Možemo li žeti mir? Žetva je velika; kraljevstvo Božje, život u miru nam je blizu. Mir je moguć. Ne možemo učiniti mir, kao što se ne može učiniti biljke i živežne namirnice. Jedan drugi daje rasti; ali žeti možemo i smijemo. Bog nas želi podići. Mi stojimo pred njim. Mi pozdravljamo Krista koji je za nas postao malen, da bismo mi živjeli kao uspravni ljuidi. Bit Isusova naloga je zadaća, da njegovu radosnu vijest donesemo ljudima na razumljiv način. Misionariti u tom smislu nema ništa s time, da ljude prisiljavamo na nešto, da njih nagovaramo, da im nešto nametnemo što oni ne žele. Tu se ide za tim, da uzorno živimo i pokažemo, kako je Bog dobar s nama ljudima i što misli s našim životom, koje se pozitivne mogućnosti skrivaju u našemu životu i kako nam vjera u Boga i orijentacija na Isusa mogu pomoći. Misionariti, radosnu Isusovu vijest predati dalje, kako se to danas može dogoditi? Koji se znakovi danas mogu razumjeti? Na jednom međunarodnom seminaru raspravljalo se kako bi se Evanđelje najbolje moglo proširiti. Govorilo se o tome kako slati brošure, kako bi se moglo koristiti novine, televiziju i sve nove medije i puno toga još. Tada se za riječ javila jedna mlada žena iz Afrike. Ona je rekla: “Mi ne šaljemo u sela koja želimo pridobiti za Evanđelje, nikakve poslanice. Mi tamo šaljemo vjerničke obitelji da bi stanovnici sela vidjeli, što je kršćanski život”.
Papa Pavao VI. opisao je već šezdesetih godina ovaj oblik misionarenja i nazvao ga evangelizacija, dakle pokušaj, da se živi u duhu evanđelja i tako evanđelje predati dalje. Sami razmislimo gdje možemo biti znak za Isusovu radosnu vijest. Gdje možemo donijeti mir, ako vlada nemir; gdje možemo izazvati otvorenost, ako prijeti tjesnac, nasilje i strah. Gdje možemo ljudima koje susrećemo, pružiti potporu i pomoć. Gdje možemo ljudima u njihovoj osamljenosti i očaju posvetiti vrijeme. Gdje im iskazati povjerenje i omogućiti nadu. Žetva je velika. Velik je broj ljudi koji su u traženju orijentacije, koji čeznu za ljudima koji se njima okreću, koji ih dovode do smisla života i daju im nadu. Žetva je velika, i Isus nas poziva sve, da budemo radnici žetve. Papa Franjo kaže: “Budite Crkva koja je otvorena i ide k ljudima, donosi radost a ne samo da čeka na ljude”. Gdje su dobrota i ljubav, gdje njegujemo prijateljstvo, tu je Bog. Sve povjerimo Duhu Svetom. On će ispuniti srca i obratiti. Jedan važan motiv današnjeg evanđelja lako se previdi, ali je od bitnog značenja. Prije nego Isus kaže: “Idite!”, on traži od svojih učenika da mole: “Žetva je velika, ali radnikâ malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju.” (Lk 10,2). Cjelokupno događanje povjereno je molitvi Gospodinu. Navještanje Evanđelja i cijela kršćanska praksa “funkcioniraju” samo u horizontu vjerničke povezanosti ljudi s Bogom. I mi trebamo povjerenje u Boga, kada smo poslani “kao ovce među vukove”; i također ponizni stav ustrajnoga, postojanoga daljnjeg činjenja naočigled porasta uspjeha naše “misije” kojeg dobivamo samo po molitvi.
Danas smo došli na molitvu, za naviještanje poruke Isusa Krista, i odavle ćemo biti poslani u svijet kršćanskoj praksi. Mi ne možemo dati dalje ono što nismo primili. Okupili smo se da slavimo Božju blizinu i dopustimo mu da nas uvijek nanovo daruje. Smijemo dijeliti hranu od koje živi naša radost i nada. To ne činimo kao da je upotrebljavamo samo za nas, nego da ju proširimo kao vjesnici.
Foto: Ivana Đapić
Razmišljanje: Franjevci-split
