Dvadeset i devete nedjelje kroz godinu sveto misno slavlje u 11 sati slavljeno je u crvi sv. Josipa u Ličkom Osiku.
Ima li vjere na zemlji?
Sigurno vam je poznata situacija: dobili ste pismo od nadležnih vlasti, npr. od financijske službe ili zdravstvenog osiguranja, koji su ustvrdili da nešto ne štima s vašim doprinosom ili da je vaša molba odbijena. Tada počnete razmišljati tko je nadležan, mjerodavan, na koga biste se obratili? I: je li nadležna osoba strpljiva da vas sasluša? Prije toga ćete se upitati: imam li još pravo dobiti ono što tražim?
Pred vama su mnoge mogućnosti, tužba sudu i puno muke. Udovica u prispodobi imala je samo jednu mogućnost, naime, nepravednog suca. Udovice su u to vrijeme bile u nezavidnom položaju i glede zaštite i glede financija. Ipak ta žena u prispodobi smogla je energije i snage, da zastupa svoju stvar, premda je nadležni sudac bio poznat po svojoj nepravednosti i nije mario za ljude! Ona uporno traži svoje pravo i konačno ga dobiva.
Isus uzima ovu udovicu za primjer kršćanske molitve i traži od nas da molimo i nikad ne sustanemo. Mi bismo molili i ne bismo prestali, ako imamo iskustvo da gotovo uvijek tom molitvom imamo uspjeha. Evanđelje je očito upravljeno zajednici koja se umorila u molitvi, jer nije odmah imala uspjeh. Postala je nesigurna, je li nju Bog stvarno čuje i uslišava. Opasnost zbog nedostatka vjere je u tome, da se prestane moliti. To nije samo opasnost za pojedinog molitelja nego i za zajednicu. To je opasnost za sve nas. Mnogi su prestali s molitvom. Ovdje imamo različitih iskustava. Ima mnogo kršćana koji imaju iskustva, da su njihove molbe uslišane. Mnogi se zbog takvih iskustava redovito okupljaju u molitvene grupe i tu doživljavaju snagu zajedničke molitve.
Postoje i druga iskustva: usprkos svim molitvama i preklinjanjima pobjeđuje bolest nad životom čovjeka. Usprkos zazivanju Božje pomoći, djeca pođu stranputicom. Usprkos molbi za dobru vožnju, dogodi se smrtni slučaj.
Kršćani, za koje piše Luka u svom tekstu, našli su se u sličnim situacijama: doživjeli su progonstvo i nasilje, čeznutljivo su čekali na ponovni Kristov dolazak i na kraljevstvo Božje, a upravo su doživjeli suprotno. Što su imali od toga što su molili? Sigurno ne uvijek ispunjenje svojih želja. Sigurno je da su crpili snagu u zajedničkom moljenju, koje ih je moglo jačati u njihovoj vjeri: vjeri u Isusa Krista, umrloga i uskrsnuloga, i u vjeri u jednoga Boga koji želi dobro.
Ljudi prestaju vjerovati u Boga, ako od njega više ništa ne očekuju. To je praksa mnogih naših bližnjih. To znamo iz naših obitelji, kod naših susjeda i prijatelja. To seže i u naš vlastiti život. Iako nismo prestali s molitvom i moljenjem, možemo kazati da se tu i tamo polako povlačimo u našim očekivanjima od Boga i prestajemo kucati kod njega. Dosljedno je, da više ne molimo, ako više nismo sigurni, da Bog čuje i uslišava. Mi se pokazujemo ljudima s našom radošću i našom nevoljom samo tada, ako smo sigurni, da nas gledaju i razumiju i pomažu. Isus s ovom prispodobom ne želi jednostavno podsjetiti na molitvu, nego želi jačati ishodište, tj. nutarnju svijest, da je kod Boga, koji nam se pokazuje i daje, svaka molitva saslušana i da će biti bez oklijevanja uslišana.
Kako povezati iskustvo, da usprkos našim krikovima još uvijek na zemlji vlada pravo jačega, da ljudi u nepomirljivoj mržnji ustaju jedni protiv drugih, da su zemaljska dobra nejednako razdijeljena? U molitvi koju Isus traži, ne radi se o bilo kakvim privatnim posebnim interesima ili neznatnim stvarima, nego o ljudskom licu zemlje. Radi se o molitvi Očenaša, za dolazak kraljevstva Božjega, o njegovoj volji na našoj zemlji. Na to čekamo mi, na to čeka Crkva već dugo. To može umoriti u vjeri i molitvi.
Mi na to nemamo lagan odgovor. Ali jedno moramo predočiti. Od svoga zadnjeg dolaska Bog se u našoj povijesti učinio svojim zauzimanjem za pravednost i pomirenjem ovisnim, da se ljudi udruže s njim, da se s njime sprijatelje. Bog ne oklijeva s darom svoga Duha, ali njega može dati samo onima, koji ga primaju. Nije do Boga, da ljudi žive na trošak drugih ljudi i da lice zemlje nagrđuju i izopačuju. Bog želi drukčiju goruću revnost. On treba ljude koji se otvaraju njegovom Duhu, i stavljaju se na raspolaganje njegovoj stvari.
Tom Bogu smijemo i trebamo vjerovati, da on svaku molbu, svaku tužbu bez oklijevanja čuje i njoj u svojoj ljubavi daje važnost. Svaka molitva otvara prostor ozdraviteljskom, ispravnom, i stvarajućem pravu Božje volje u našoj povijesti. Ništa, što mi u jedinstvu s voljom Božjom od njega tražimo, ne ostaje bez odgovora – iako mi to odmah ne opažamo. Bog nije kao sudac kojega treba podsjetiti da obavlja svoju službu. Bog je od početka mislio, da nam beskrajno bude dobar i da dobro čini.
Okupili smo se, jer još sasvim ne prestajemo povjeriti Bogu njegov svijet i njegovu Crkvu i ljude nama važne. To je njegova milost, ako nas on po evanđelju jača u vjeri, da smo od njega viđeni i da nas on čuje. Vjera po kojoj molimo, treba nam i za one koji su prestali vjerovati. U toj vjeri molimo. Za tu vjeru zahvaljujemo, u toj vjeri mislimo na Isusovu ljubav dokraja, i ona nam priprema Gospodinov stol.
