Trideset i druga je nedjelja kroz godinu. Svake godine u nedjelju nakon Svih svetih naša župa organizira Susret logoraša srpskih koncetracijskih logora u Domovinskom ratu naše županije, ali svoje prijatelje dođu podržati i prijatelji iz drugih županija. Hvala im na tome!
Svečano misno slavlje u 11 sati predvodio je također bivši logoraš, a danas svećenik u mirovini mons. Mile Pecić. U koncelebraciji su sudjelovali domaći župnik preč. Luka Blažević i vlč. Mile Rajković, također svećenik u mirovini, a zajedno s predvoditeljem misnog slavlja živi u Svećeničkom domu u Gospiću.
Prvo čitanje na svetoj misi čitala je Anita Vranešić. Psalam i drugo čitanje čitala je Vesna Nikšić, a molitvu vjernika naši ministranti. Evanđelje je navijestio vlč. Mile Rajković.
PROPOVIJED MONS. MILE PECIĆA:
Evanđelje koje smo čuli otvara nam pogled u život vječni. Dragi Isus koji je došao k nama da nas povede u život, da nam vrati nadu, da nam otvori vječnost, da nam posvjedoči koliko smo voljeni, suočavao se s ljudskom sljepoćom srca. Ipak, bio je strpljiv. Vidimo i danas kad mu saduceji postavljaju čudno pitanje: pitanje su tako zakoplicirali da se Isusu narugaju a ne da doznaju istinu. Oni ovozemaljska mjerila projiciraju na život budućega vijeka. Mjere našim mjerilima život vječni.
Da bismo to bolje razmjeli uzmimo sliku trudne majke. Ona nosi dijete 9 mjesci. Dijete je u majčinoj utrobi zaštićeno, osigurano, osjeća se ugodno i ne želi napustiti taj svijet. Emocije majke prelaze na dijete: dijete se raduje kad je majka radosna. Ali dijete mora napustiti majčinu utrobu i roditi se u posve drugačiji svijet. Dijete se rađa s plačem. Ne želi napustiti svoju sigurnost. Ali kad se rodi dijete pomalo upoznava drugačiji svijet, šarolik i zanimljiv, prepoznaje majku i drage osobe oko sebe.
Isus je odgovorio saducejima da Mojsije naziva Boga Bogom Abrahamovim, Izakovim i Jakvljevim koji su pomrli prije 1600 godina. On je Bog živih. Božji projekt nije projekt smrti nego života.
Kažu da su bilzanci u utrobi majke, u trudnoći, razgovarali. Jedan kaže: ja čujem neke zvukove koji odneku dolaze. Drugi kaže: ma kakvi zvukovi, ovo je jedino što imamo. Ništa drugo ne postoji! Satre, filozof apsurda, našao je pristaše. Ali prije smrti rekao je na čuđenje svojih obožavatelja: „Ipak se nadam“.
Rođenje za život vječni nama je nedokučivo. Kao što dijete u utrobi ne može ni naslutiti kakav ga život čeka, tako je i život vječni. „Što ljudsko oko nije vidjelo i uho čulo to Bog priprema onima koji ga ljube“ Otvaraju se sasvim nove mogućnosti, nove dimenzije…
U našem zemaljskom putovanju mi prolazimo razne kušnje. Bolest, patnja, smrt dio su naše ovozemaljske stvarnosti. Doživljavamo udarce. Posjedujemo obrambeni mehanizam koji može neke udarce pobijediti i čak nas ojačati. Ugradimo ih u naš rast i sazrijevanje. Ali, postoje užasni udarci u logorima, u zarobljeništvu koje ne možemo lako pobijediti. Zastrašujući događaji kao na pr. u logorima kad su zli ljudi smišljali načine kako poniziti, nanijeti bol do apsurda. Ti su užasni udarci potisnuti u podsvijet i tamo „zamrznuti“. Oni ugrožavaju fizičko i psihičko zdravlje. Svatko od nas ovdje bi mogao ispričati doživljaj koji ga je pogodio. Nije to samo u ratu i zarobljeništvu.. Takav udarac može pogoditi obitelj: rastava braka, zlostavljanje djece, izdaja prijatelja. Dijete može nositi takve traume iz djetinjstva. Ponekad pojedinac ne može sam nadvladati to stanje.
Kako izići iz tog stanja? Nekad će dobro doći i pshoterapeut. On može pomoći do neke granice. Jedan je mladić tražio pomoć psihijatra i žalio se na depresiju koja ga obuzme. Psihijatar mu je savjetovao: imaš u mjestu cirkus pod velikim šatorom. Otiđi tamo, nasmij se od srce…Mladić mu odgovara: Ja sam taj koji nasmijava druge a onda upanem u depresiju…
Ali, razmišljajmo ovako: to što postojim pravo je čudo. Primio sam identitet, osobnost. Bog me beskrajno voli. Reći će netko: zašto nevini trpe, zašto Bog dopušta patnju nedužnih? Pogledajmo Kristov križ. On je ne samo dobar čovjek nego sama dobrota, sama ljubav. Ali je trpio u sramoti, gol, izrugan, razapet, trpio je u napuštenosti i silnoj patnji. Nitko ne može reći: gdje je Bog u mojoj patnji. On je s nama u našoj patnji i umiranju ali patnja i smrt nemaju zadnju riječ.
Ljubav je najsigurniji znak dobrog duševnog i tjelesnog zdravlja. Ljubav prema Bogu i ljudima. Nemoj odmah jadikovati i biti ljutit kad ti život ne ide onako kako si ga zamislio. Bog ne ispunjava naše djetinje želje nego svoj plan našeg spasenja. Podsjetimo se da nas grije veliko Sunce Božje ljubavi. Pretvorimo svoje srce u malo sunce koje će nekoga ogrijati. Oni koji su prepatili mnogo mogu biti osjetljiviji u ljubavi, njihova bi ljubav trebala biti zrelija i nježnija. U patnji možemo otkriti ljepotu i snagu ljubavi. To je put ozdravljenja. Onda ni smrt nije granica nego novi početak.
Na kraju svete mise svim okupljenim je progovorio g. Ivan Turudić, predsjednik društva logoraša Splitsko-dalmatinske županije. Živimo u slobodi svoje domovine za koju možda nismo svjesni. Kada je on bio sa svojim prijateljima u logoru, uvijek je u njima tinjala nada da će biti oslobođeni, da će tortura i mučenje prestati. Došli smo do slobode, želimo to živjeti u svojem narodu, svojoj Domovini. Na kraju smo pobijedili u Domovinskom ratu i na to trebamo biti posebno ponosni. To je skupo plaćena sloboda. Što je rezultat Domovinskog rata? Pobjeda! Njome se trebamo ponositi. Ponižavali su nas na razne načine, ali smo pobijedili koliko su god ta stradanja bila teška. Od Široke Kule i okolnih mjesta, ali i mjesta u čitavoj Hrvatskoj. Pobijedili smo i omogućili hrvatskom narodu da baštine tu slobodu. Zato neka Bog čuva naš hrvatski narod!
