Došašće je za nas nekako dražesno vrijeme, rekli bismo čak nostalgično vrijeme. Ono nam priziva u sjećanje uspomene iz djetinjstva i vraća nas u dane mladosti, kada se prisjećamo radosti s kojom smo iščekivali Božić i brojali dane koliko se još puta trebamo probuditi u rane jutarnje sate do Božića.
Prvom nedjeljom došašća započinje nova liturgijska godina, ali i vrijeme naše priprave za proslavu rođenja Isusa Krista, utjelovljene Božje ljubavi u svijetu. Današnja nas Riječ Svetog pisma želi izazvati, zapravo upozoriti na Gospodinov dolazak i u tom smislu na vjerničko bdijenje u iščekivanju da nam Gospodin pokuca na vrata. Ustvari, ovdje se radi više o dvjema akcijama, dvama pokretima nego li o dvjema temama: Gospodinov dolazak k nama i naš hod ususret Njemu. Inicijativa uvijek polazi od Boga jer je On „onaj koji dolazi“. Ne samo u ovom slučaju, nego uvijek. Pa i sama je povijest objave u svojoj biti povijest Božje inicijative, prisjećanje na tolike njegove zahvate i dolaske k čovjeku. Svi ti dolasci zajedno sačinjavaju veliko došašće koje se proteže od stvaranja svijeta, do ponovnog Kristova dolaska.
Bog uvijek ide prema čovjeku, ali se s njim može susresti samo onaj koji je spreman i voljan i sam se uputiti prema Njemu. Skrušimo se, priznajmo svoje grijehe, molimo Boga za oproštenje i u srcu oprostimo jedni drugima.
U sjećanju su nam dani topline obiteljskog doma, majčina glasa u rane jutarnje sate, ustajanje i odlazak na zornice, a sa zornica mi djeca u školu dok su oni veliki i odrasli odlazili na posao. Izvanjski oblik adventskog raspoloženja članova kršćanske zajednice prožimao je cijelu atmosferu rodnoga sela.
Ma moram reći da nam je i danas lijepo ovdje u našoj crkvi. Ova je naša crkva (obnovljena, imamo čak i grijanje) kako vidite nekako drukčije ukrašena. U posljednje smo vrijeme, evo, preko germanske kulture usvojili i adventski vijenac s četirima svijećama koje nas po paljenju podsjećaju na nedjelje do proslave Božića. Naši pjevači su zapjevali adventske pjesme, pjevane dijelove mise i psalam „Nebesa odozgor rosite“. Možda bi još štogod trebalo napraviti ovdje da bi nam bilo udobnije, npr. prepraviti ove klupe i obložiti ih da nam je malo ugodnije sjediti i klečati, ali eto, vidimo da može i ovako. U ovo vrijeme mnogi već počinju kititi svoja dvorišta i prozore svojih kuća svjetlucavim lampicama, pa se po njima u ovoj našoj multi-kulti sredini u ovo vrijeme prepoznajemo kao katolici. Mogli bismo još štošta nabrojiti u svojoj župi kao pozitivan napredak, a znamo da neke posebne čežnje i veće želje ne možemo sebi sada priuštiti. Pa zato, radosno, glavu gore i uživajmo u ovoj ljepoti i čaroliji došašća koja nas okružuje.
Ali, čekaj malo! Čini mi se kao da nam danas evanđelje želi unijeti nemir u srce. Ono nam govori: „Bdijte!“ Tako dovikuje samo netko tko u zraku osjeća neku opasnost, tko vidi kradljivca kako se prikrada, tko gledajući vrijeme očekuje veliku oluju. Poziv na budnost ne želi nam pokvariti predbožićno raspoloženje, nego nas želi protresti da ispravno shvatimo i iskoristimo darovano nam vrijeme i učinimo nešto za sebe. Jer došašće nije vrijeme svetih osjećaja i ugođaja. Iščekujemo li uistinu željno dolazak Gospodnji? Je li taj dolazak samo blijedi članak vjere koji se može naći u katekizmu, a koji smo nekad eto i naučili, no bez sadržaja i motivacije da nešto od toga i ostvarimo.
Božje obećanje
Na zornicama u kratkim razmatranjima i adventskim pjesmama dolazi do izražaja ono što se nalazi u središtu ovoga vremena, a to je ispunjenje Božjeg obećanja palom ljudskom rodu u Isusu Kristu, Božjem Sinu, da će on otkupiti čovjeka i izvesti ga na pravi put sa stranputica kojima je lutao po bespućima svoje povijesti. Kao pripadnici ljudskoga roda i potomci praroditelja koje je Bog stvorio na svoju sliku, prisjećamo se početka svoje povijesti s Bogom, kad je čovjek hodio pred Bogom i dok je Bog hodio s njim. Kad se, pak, okrenuo od Boga i krenuo vlastitim lutanjima, ponio je sa sobom u svijesti i Božje obećanje da će mu poslati Spasitelja. Čovjek je s tim obećanjem iščekivao ono buduće, ono što je Bog pripravio miljenicima svojim. I mi kročimo u budućnost koju nam je pripravio naš Stvoritelj i naš Otkupitelj u svojoj velikoj ljubavi. Zato smo pozvani na stalnu budnost, pripravnost da ne budemo zatečeni i uljuljani u svojoj samodopadnosti, da se ne vrtimo uvijek samo oko sebe kao pijanac na trgu koji se prislonio na stup za oglašavanje, pa se vrti oko stupa držeći se da ne padne. Kako se ne može odlijepiti od stupa, započinje vikati: „Ljudi, upomoć, ja sam zatvoren!“
Budnost nam pomaže da budemo odlučni za kršćansku aktivnost, za otvorenost prema Bogu i ubogoj braći svojoj. A to počinje već u vlastitoj obitelji. Tu bi najprije trebalo biti manje svađe, a više poštovanja, pažnje i ljubavi jednih prema drugima. Jer mi kao kršćani govorimo o obitelji kao o Crkvi u malom, kao o domaćoj kućnoj Crkvi, te kao Kristova zajednica na istom putu kročimo ususret Gospodinu; zajednički nam se valja pripravljati na Isusov dolazak, te ga isto tako u zajednici radosno i iščekivati. Zato ne bismo smjeli podleći napasti opijanja potrošačkim mentalitetom, gdje ćemo više vremena provoditi u trgovinama i trgovačkim centrima, nego u zajednici sa svojim bližnjima. Priuštimo sebi, svojim bližnjima i svojim prijateljima dragocjene trenutke tišine i zajedništva. To bi nam u ovo vrijeme svima dobro došlo kako bismo se bolje osjećali i u tijelu i u duši.
Vi ste svjetlo svijeta
U jednom kutku na kraju svijeta vladala je velika tama, strašna i prkosna kakva samo može biti. Ali u toj se groznoj tami odnekud pojavi neko svjetlo, doduše malo, ali ipak svjetlo. Netko ga je postavio usred tame da stoji tu i svijetli. Neki čovjek prolazeći tuda i boreći se s tamom, promrsi kad ugleda svjetlo: „Bolje bi bilo da si negdje drugdje, a ne ovdje u ovoj pustoši i mračnoj zabiti na kraju svijeta.“ – „Zašto?“, upita svjetlo. „Ja svijetlim jer sam svjetlo, a zato što svijetlim, svjetlo sam. Ne svijetlim da budem viđeno, nego svijetlim zato što me raduje da budem svjetlost.“ Tada navali strašna tama na svjetlo prijeteći da ga svlada, ali mu ništa ne učini jer nije imala toliku moć nad tim malim svjetlom na kraju svijeta. (Willi Hoffsümmer, Kurzgeschichten 1, Grünwald Vlg., Mainz 1981., 11).
U vremenu došašća se ne bismo smjeli zaustavljati samo na Gospodnjem dolasku koji se već dogodio u određenom povijesnom trenutku, nego u ovom vremenu želimo očitovati spremnost da budno iščekujemo onaj budući dolazak. Istina je vjere da će Krist zaista opet doći, tako nam je obećao rekavši da će taj njegov ponovni dolazak biti iznenada. On će se pojaviti kada se ispune vremena, a za vjernike to više i nije važno hoće li to biti sada ili će to biti u nekoj dalekoj budućnosti. Ono što je važno za nas, jest odluka i opredjeljenje za njega. To se tiče svakog čovjeka pojedinačno, a odnosi se na svakoga tko sluša njegovu riječ. Svakako se od nas traži budnost i spremnost da ga očekujemo kao da je već na vratima i kuca da mu otvorimo svoja vrata da uđe i blaguje s nama. On doista kuca na naša vrata i svakoga od nas zove imenom. Tko čuje njegov glas, ne može ostati ravnodušan na ovaj glas. „Ako danas glas mu čujete, ne budite srca tvrda!“
Vrijeme dolaska Gospodnjeg
Apostol Pavao je siguran u njegov dolazak pa vjernicima svoje zajednice daje konkretne upute za život. Preko njih poziva i nas na budnost da „se oda sna“ prenemo, da se obratimo jer jedino je to ispravan stav u iščekivanju Gospodinova dolaska. „Zaodjenite se oružjem svjetlosti“, kao djeca svjetlosti pristojno hodite, ne u pijančenjima i tjelesnim užitcima, nego kao „izabranici Božji, sveti i ljubljeni“. Djela tame ne pristaju uz djecu svjetlosti. Zato nam valja odložiti djela tame kao što su razvratnosti, pijančenja, svađe i ljubomore. Tko u tomu uspije, već je pronašao svjetlo i mir srca; on u potpunosti pripada Bogu.
Netko je jednom upitao sv. Alojzija za vrijeme igre: „Alojzije, što bi učinio da znaš da ćeš kroz sat vremena umrijeti?“ Svetac mu je odgovorio: „Nastavio bih se igrati.“ Vjernik ne gleda na Kristov dolazak sa strahom, nego ga radosno iščekuje, uvijek pripravan i stalno zauzet oko dobra. Jer Gospodin je njegova nada i mir. Zato nam je ova poruka jasna: „Bdijte, jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi.“
U vrijeme došašća mi se ne prisjećamo samo Dolaska Gospodnjega, nego ga gledamo kao stvarnost. „Prisjećamo se jer je onaj kojega iščekujemo već došao. I to ćemo proslaviti na dan Božića. Ali, bitno je, da je taj koji je već došao, već prisutan među nama: Njegova riječ koju smo čuli - to je On s nama; njegova euharistija koju sada slavimo - to je On s nama. Kršćansko došašće i nije ništa drugo nego radosno putovanje ususret Onomu koji k nama putuje, uz nas ide. Učinimo i poduzmimo sve da do tog susreta i dođe!“ (Nedjeljna misao s portala župe Vidovec od 27. studenoga 2004.)
Bdijmo, dakle, nad sobom, bdijmo i nad drugima da ga dostojno dočekamo u svojim kućama i u svojim srcima.
Razmišljanje: Katolički tjednik
