Druga je nedjelja došašća. Ovu nedjelju još zovemo i nedjeljom mira.
Sveta misa u 11 sati slavljena je u župnoj crkvi sv. Josipa u Ličkom Osiku.
Na svetoj misi župnoj zajednici predstavili su se vjeroučenici 3. razreda koji se ove godine pripremaju za sakrament Pričesti i vjeroučenici 8. razreda koji se pripremaju za sakrament Potvrde. Pričesnici su na dar dobili Moj prvi molitvenik, a krizmanici Novi zavjet. Vjerujemo da će im ovi pokloni doprinijeti boljoj duhovnoj pripremi za sakramente. Prvopričesnike ove godine vodi vjeroučiteljica Marija Milinović Marković, a krizmanike Beba Romac. Njima također hvala na nesebičnom trudu oko same pripreme.
Razmišljanje:
Kad prorok Izaija govori o Jišajevu panju, onda govori o stablu kojega više nema, ili kad Isus govori o porušenoj građevini, onda govori o Hramu kojeg neće biti. Zato se Isus najradije uspoređuje s vječnim trsom, osnovnom mladicom loze iz koje ne prestaju nicati svježi izdanci puni života.
Panj i mladica
Izaija gleda dva viđenja. U jednomu oplakuje omahovljeni i protruo panj – panj Jišajev čije slavno stablo nekoć bi kralj David, a raskošna krošnja kralj Salomon, a u drugomu uzbuđeno kliče golom izdanku koji se tek zameće, vreteni, otima i penje iz obamrla panja. I velika je radost zbog mladice koja samim čudom niče iz osušena korijena.
Mladica ne može bez vlage, bez vode, a uz vodu Jordana stoji Ivan. U ispucaloj devinoj koži i s nategnutim pojasom baš podsjeća na oronuo starozavjetni panj. Jer, nije Ivanu do slave Davidove ni raskoši Salomonove, nego do golišava izdanka. On je tu da ga natapa i bez njega nema ni izdanku vode. Zato Ivan jordanskom vodom zalijeva izdašnu mladicu koju još nitko ne vidi, ne čuje, nego ju samo on osjeti – tu je negdje, veli.
Ipak zajedno
Dragi vjernici, dolaze dani kad će u klupu u kojoj danas sjedite ili u onu ispred vas ili onu iza vas sjesti netko tko se samo o Božiću pomoli u crkvi. Jedni mrko ispod oka, a drugi i s visoka pokazat će svoje negodovanje, baš kao i Ivan. A vi se tada sjetite Izaijina proroštva: vuk i janje zajedno; leopard i dijete zajedno; tele i lavić zajedno; krava i medvjedica zajedno... Isus želi vidjeti sve ljude u svojoj kući. A onog časa kad progovori i najsirovije zlo koje je nekada mrzilo i proždiralo dobro, obratit će se Bogu.
Žito i pljeva
A svima nama “redovitim” iskustvo svjedoči kako smo u vremenu došašća puno otvoreniji jedni prema drugima, solidarniji, susretljiviji... lakše praštamo, lakše prelazimo preko uvrjeda i lakše se mirimo. Ipak, premda je upitna dobrota ako je časovita i nestalna ili ako nastaje i prestaje s Božićem, u Kristu se mijenja, čisti i usavršuje da bude trajnija i veća, ali ne silom jer Ivan u Isusovim rukama ne vidi mač, nego vijaču.
Kad vijač spusti vijaču u žito pa jakim zamahom sipne uvis stotine zrnja, to ne čini zbog onog zrnja koje se već oslobodilo svoje ljuske, nego poradi onog koje je još uvijek zarobljeno u svojoj ljušturi i koje ne može iz nje dok onaj čije je žito ne rastavi svoje zrnje od pljeve. A svaki čovjek je Božje zrno, a zrno je uvijek zrno, nikad ljuštura, nikada pljeva.
Ukoliko pljeva ostane među zrnjem, ono se kvari i propada. Zato se pljeva mora ukloniti od zrnja i grijeh iz čovjeka, a kada se zrno otrese pljeve, ono je čisto, jedro, zlatno i kao takvo spašeno i vječno jer kada i pođe u zemlju, bit će natopljeno Krstom da iz zrna nikne klica, a iz klice vječna mladica po uzoru na Krista kojeg je Krstitelj pokazao svijetu da svima bude vidljiv i bliz, pa da svojom ljudskom snagom zamahne i božanskom moći oslobodi svoja zrnja – svoje ljude svih ljuštura grijeha i da tako zla pljeva bude odstranjena vjetrom obraćenja i spaljena vatrom pokore u pomirbi s Ocem i s bližnjim.
Foto: Đani Findrik
Razmišljanje: Katolički tjednik
