U gospićkoj katedrali euharistijsko slavlje predvodio je biskup mons. Zdenko Križić, a koncelebrirali su, ravnatelj Biskupijskog Caritasa preč. Luka Blažević, tajnik i kancelar preč. Mišel Grgurić, domaći župnik o. Anto Knežević, asistirao je bogoslov Krunoslav Brajdić i ministranti. Pjevao je katedralni zbor pod vodstvom Nikole Perišića.
Na početku je prisutne pozdravio ravnatelj Caritasa preč. Luka Blažević riječima: „Nalazimo se u trećoj nedjelji došašća ili adventa, kada se pripremamo za susret s Isusom u božićnim jaslicama kao i na Njegov konačni dolazak.
Ova nedjelja je u našoj Crkvi posvećena Caritasu. Danas smo, stoga, ovdje u našoj katedrali, zajedno s Vama oče Biskupe, s vjernicima, posebno s potrebnim obiteljima koje će danas primiti novčanu pomoć da im ublažimo koliko - toliko životnu situaciju.
Caritas je zjenica oka naše biskupije koji prvi treba vidjeti potrebe siromašnih i pomoći im. Caritas ne obilježavamo samo danas, nego Caritas traje cijele godine i cijeloga života. Uz druge akcije, spomenut ću božićnu akciju „Za tisuću radosti“ na koju se najviše odazivaju velike firme i tvrtke pa im od srca zahvaljujem. Potom je preč. Blažević pozvao da svatko dade koliko može, kako bismo nekima olakšali život i zahvalio je svima koji pomažu na bilo koji način.
Biskup Zdenko Križić u propovijedi je najprije podsjetio na današnju nedjelju koja se u liturgiji zove 'Gaudete – Radosna i Nedjelja Caritasa', pozvao je sve na milosrdnu ljubav prema siromašnima i nastavio:
„Strpljivost je jedna od temeljnih poruka ove treće nedjelje Došašća. Prorok Izaija hrabri prognanike u Babiloniji da ih Bog nije zaboravio, stoga nek' ustraju u vjeri, jer Bog im sprema projekt oslobođenja i spasenja. Naime, u progonstvu, u patnjama, čovjek lako klone i lako izgubi nadu, a nema ništa goreg nego živjeti patnju bez nade. Zato prorok u progonstvu hrabri narod pozivajući ih riječima: „Ukrijepite ruke klonule, učvrstite koljena klecava. Budite jaki, ne bojte se. Evo Boga vašega dolazi.“ (Iz 35,3-4).
Narod mora biti strpljiv i izdržati sve nedaće u vjeri da iza toga dolazi oslobođenje, radost. Vidimo kako je strpljivost aktivna krjepost i nema ništa zajedničko s inercijom, pasivnošću, pukom prepuštanju nekoj sudbini. Biti strpljiv ne znači proglasiti sve besmislenim ili nemogućim pa beznadno klonuti i od svega dignuti ruke. Strpljivost isključuje naglost i brzinu, ali ne isključuje zauzetost i patnju. Strpljivost ne napušta ideale nego ih njeguje i u srcu nosi.
Ratar je, kako veli apostol Jakov u Poslanici koju smo čuli, strpljiv nakon što je izvršio sve što je trebao. Učinio je sve što je u njegovoj moći i sada u nadi iščekuje urod. Čovjek strpljivosti nikada se ne predaje, nikada ne priznaje definitivni poraz pa ni onda kada puno izgubi. I tada ne gubi strpljivost u kojoj je nada. Čovjek strpljivosti zna prihvatiti tame, neuspjehe, pa i Božja kašnjenja. Bog nas često provjerava sa svojim kašnjenjima, provjerava našu vjeru i naše pouzdanje. Toliko puta imamo dojam kao da Boga ne zanima naš slučaj ili naša nevolja, jer nema nikakvog odgovora na naše vapaje i nikakvog znaka njegove blizine u nekim teškim životnim situacijama.
Braćo i sestre, ovo su naša česta iskustva. U tolikoj smo potrebi i vapimo Bogu neka intervenira, spasi nas, pomogne, a On, čini se, šuti, kasni, ili je posve odsutan. Božji sat ne poklapa se uvijek s našim, ali Bog i kada kasni stiže na vrijeme. Glavni problem nije Božje kašnjenje nego naša vjera i naše pouzdanje u Boga. Lako je vjerovati kada sve ide kako želimo, kad imamo dobro zdravlje, kada obitelj dobro funkcionira, kada financijska situacija ne stvara posebne probleme.
Vjera se kuša u poteškoćama, u tamama života. Zato je Isus rekao apostolu Tomi: „Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!” (Iv 20,29). Jedan Božji čovjek rekao je: 'Velika vjera pokazuje se kada čovjek zna kleknuti pred Boga i zahvaljivati, a ništa mu posebno ne treba onda kada zna kleknuti i zahvaljivati, a sve je izgubio. Istina, ni jedno ni drugo nije nimalo lako. Nije lako biti strpljiv kada život okrene oporu stranu. Nije lako imati pouzdanje u Boga kada dođu velike nevolje i sve u životu krene nizbrdo. Ali pouzdanje u Boga daje misterioznu snagu s kojom je moguće i ono što se čini nemogućim.
Drugo ime za strpljivost je ljubav. Samo snagom Božje ljubavi moguće je biti strpljiv. Bog od čovjeka traži strpljivost u ljubavi, ali i daje jamstvo da će se stvari promijeniti. Patnja se može pretvoriti u blagoslov. Nije rijetkost da se mnogi ljudi sjećaju svojih patnji iz prošlosti doživljavajući ih kao istinsku Božju milost, kao Božji blagoslov. To nije bilo moguće u trenutcima kada je patnja bila prisutna.
Božja riječ u prvom čitanju koje smo čuli naviješta kraj patnji slijepima, gluhima, nijemima, hromima. Dolazi čas kada oni neće više biti isključeni, poniženi i odbačeni. Ali nije lako čekati taj čas i biti strpljiv u patnji i tami.
Kada Isus dolazi sve se mijenja. Izvlači iz tame ubogog, iz gliba vadi siromaha. Njima prvima donosi Radosnu vijest i njih prve proglašava blaženima. Ivanovi učenici dolaze Isusu s pitanjem: „Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?“ Isus im odgovori: „Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: Slijepi proglédaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje.“ Ovo su znaci mesijanskog vremena. Ali Isus tu dodaje: „Blago onom tko se ne sablazni nada mnom.“ Što znači ovo? Znači, da će taj isti Isus, Mesija, koji čini božanska djela, završiti na križu. To će za učenike biti teško prihvatljivo, to će za njih biti sablazan.
Nakon ovoga Isus pjeva slavopojke o Ivanu Krstitelju. Definira ga većim od svih proroka, kao najvećim rođenim od žene. U čemu je ta veličina? Samo u jednom: u Ivanovoj velikoj poniznosti. Ivan dolazi kao Isusov preteča i stavlja sebe stalno u sjenu, a Isusa stavlja u prvi plan. Ivana slijede mnogi, prepoznaju ga kao proroka, Božjeg čovjeka, ali veliki Ivan za sebe reče da je posve nevažan i neznatan u usporedbi s Isusom koji dolazi. Ide do te mjere da pred svima govori kako on nije dostojan Isusu odriješiti remenje na obući, nije dostojan učiniti ono što čine sluge i robovi. Tu je veličina u Božjim očima.“
Biskup je propovijed završio riječima:
„Nije lako postići ovu krjepost poniznosti koja je temelj autentične duhovnosti. Ponizan čovjek nije nastran, nije ograničen, nije neinteligentan, nego čovjek Božjeg duha koji dobro poznaje božanske vrijednosti i za njih daje sve. On slijedi Isusov poziv: „Učite se od mene jer sam blaga i ponizna srca.“ Čovjek poniznosti ima srca za slabe i potrebne, razumije one koji trpe i milostiv je prema siromasima i patnicima. To su ljudi za koje možemo reći da su utjelovljeni Caritasi. Ostaje nam samo vapaj: Daj nam Gospodine postići diplomu u školi ljubavi, velikodušnosti i poniznosti. Amen.“
Biskup je nakon Vjerovanja pozvao bogoslova 5. godine za Gospićko-senjsku biskupiju Krunoslava Brajdića da pristupi i primi niži red akolitata koji je zadnja stepenica do đakonata. Biskup je u prigodnoj Molitvi molio da bude postojan te nastavio: „Primi posudicu s kruhom za slavlje Euharistije i budi dostojan da možeš pristupiti stolu Gospodnjem i stolu Crkve…“
Riječ „akolit" dolazi od grčkog glagola slijediti, ići, hoditi s kim ili za kim, pratiti, dok mu je drugo značenje privoljeti, prilagoditi se, a treće pojmiti, slagati se. Ovaj grčki glagol označava samu dinamiku službe izvanrednog služitelja pričesti, akolita te želi pokazati povezanost s Onim kojega se dijeli, kojega se nosi drugima, a to je osoba Isusa Krista, tj. sam Bog. Služba akolita na koju se stavlja poseban naglasak je služba izvanrednog služitelja pričesti.
Obitelji koje je Caritas izdvojio za pružanje novčane pomoći nakon sv. mise susrele su se u dvorani Caritasa s biskupom Križićem koji im je uručio pomoć i zadržao se s njima i djelatnicima Caritasa u druženju i razgovoru.
GSB
