Treće nedjelje kroz godinu 22. siječnja sveto misno slavlje u 11 sati slavljeno je u župnoj crkvi sv. Josipa u Ličkom Osiku. Svetu misu predvodio je nama svima dobro znani vlč. Ivan Blaževac.
Prvo čitanje čitala je Ivana Đapić, psalam je pjevao zbor, a drugo čitanje Roberta Pešava. Molitvu vjernika čitali su naši ministranti.
Svjetlo i tama
Već je evo mjesec dana da smo slavili Božić. Darovi su već davno razmotani, jelo pojedeno, u većini kuća više nema božićnih ukrasa, ni jaslica ni jelke. Vratili smo se svakodnevici. Red čitanja u crkvi obuhvaća nedjelje kroz godinu. Danas je treća nedjelja kroz godinu. Liturgijska boja misnog ruha je zelena. Usprkos tome mi i danas slušamo isto čitanje koje smo slušali na misi Polnoćki. U našoj svakodnevici još jednom svijetli božićna radost. Bogu zahvaljujemo za to i pozdravljamo Onoga koji nas je pozvao.
“Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku” – te riječi proroka Izaije bile su upravljene Izraelcima koji su upravo živjeli u mračnom, teškom vremenu. Veliki dio Sjevernog kraljevstva bio je potlačen od Asiraca, ljudi su protjerani iz svoje domovine i deportirani. Nije im bilo dobro, osjećali su se malenima, bespomoćnima i ostavljenima od Boga na cjedilu.
Te ljude Izaija je želio ohrabriti i darovati im nadu – ako slušaju riječi koje smo mi upravo slušali, bit će im toplo oko srca: osvanut će im jarka svjetlost, umnožit će se radost, uvećati veselje, nitko više neće biti potlačen i udaren, sve će biti spašeno.
To što smo slušali na misi Polnoćki čini nam se da je logično i da odgovara tom godišnjem vremenu: tada slavimo Isusovo rođenje, u sjaju svijeća i mirisu tamjana, i da to “paše” atmosferi. Ali sada, u našoj normalnoj svakodnevici? Čini nam se da tu bolje odgovara Pavlova opomena: Ne svađajte se, budite savršeno istog osjećanja i istog mišljenja. To je ipak naša realnost, naš normalni život…
Upravo stoga “trebamo” ovaj tekst iz čitanja proroka Izaije. Mi trebamo nadu, svjetlo, radost i otkupljenje, jer naš život, naša svakodnevica, naš svijet nisu baš takvi. Puno puta pritišću nas sumnje, strahovi, teškoće, osjećamo se maleni, bespomoćni, sami – kao Izraelci pred 2700 godina. Kao što se njih tada htjelo ohrabriti i darovati im nadu, to treba i nama pomoći, da sve to svladamo u životu, a ne da očajavamo, na očigled velikih i malih problema našega svijeta. Dobro je da se u svakodnevici povežemo s božićnom porukom, s radošću koja je time povezana, da se toga sjetimo i mislimo na to: Bog je s nama, Emanuel, ne samo na Božić, nego uvijek, upravo usred svakodnevice, u normalnom životu.
Pavao poznaje to “normalno”, to, što često zasjenjuje naš život i čini ga teškim, on to sasvim točno imenuje: svađa, zavist, sumnjičenje i nemir do razdijeljenosti. Svatko bi htio imati pravo i umjesto da se promisli o čemu se radi, naime o Isusovoj poruci, ljudi su u Korintu otežali sebi život. Rijetko je da nam se događa “normalno”, ali u tome prepoznajemo našu realnost. “Biti istog osjećanja i istog mišljenja”, čini nam se nemogućim i gotovo protiv ljudske prirode.
