Peta je nedjelja kroz godinu. Sveto misno slavlje u 11,00 sati u crkvi sv. Josipa predvodio je župnik preč. Luka Blažević.
Prvo čitanje čitala je Ivana Đapić, a drugo čitanje Antonija Novačić. Psalam je otpjevala orguljašica Marina Marković, a molitvu vjernika čitali su naši ministranti.
Mala solnica koja stoji gotovo na svakom kuhinjskom stolu je nepoznata stvar u Isusovo vrijeme. Samo rijetki bogataši su si mogli priuštiti rafiniranu, pročišćenu sol. Običan čovjek je imao i držao sol u vreći. Takva sol u vreći je bila sa svim nečistoćama, neprerađena i kao takva korištena u ishrani. I naravno, takva neprerađena sol iz vreća vrlo često bi gubila svoja svojstva postajući neuporabljiva za ishranu. To je ono što Isus govori danas u evanđelju „a što ako sol obljutavi“ – ako izgubi svoja svojstva, svoju narav i vlastitosti.
Sol nije sama za sebe hrana, samostalno jelo, nego dodatak jelu, i to u malim količinama. I to samo ako se doda u pravoj mjeri, sol postaje začin i daje ukus hrani. Sama po sebi i za sebe, sol gubi svoju svrhu osim ako se ne unese i ne stavi u hranu. Tako i kršćani trebaju biti sol, pozvani da služe drugima. Uloga kršćanina je da bude isto ono što je sol za hranu, da bude hrana ukusna i probavljiva, tako i kršćanin treba da bude u odnosu na druge ljude i ovaj svijet. Poslanje svakog kršćanina je da učini ovaj svijet „ukusnijim“!
Da bismo izvršili svoje poslanje, čini mi se prevažnim naglasiti sljedeću činjenicu: sol mora biti drukčija i odvojena od ostatka hrane prije nego se s njom pomiješa u pravoj mjeri. Tako i mi kršćani trebamo biti na neki način drukčiji i odvojeni od ovog svijeta prije nego što ovaj svijet učinimo „ukusnijim“. Uloga kršćanina u odnosu na svijet je definirana da bude sol! Zanimljivo da se nigdje u Svetom Pismu ne spominje riječ šećer jer je sol smatrana najvećim i najljepšim začinom. Bez soli hrana je neukusna. Zapravo Isus nam govori, ono što je sol hrani (ili ako hoćete šećer), to su njegovi učenici u svijetu i njihova zadaća je učiniti ovaj svijet „ukusnijim i slađim“. Kako? Odgovor nalazimo u sličnu odlomku iz Evanđelja kod sv. Marka: „svatko će naime, biti vatrom zasoljen. Sol je dobra, ali ako sol postane neslana, čime ćete nju osoliti? Imajte u sebi sol i tako ćete imati mir među sobom“ (Mk 9,49).
„Vi ste svjetlost svijeta“
Visoko u planinama u Švicarskoj izgrađena je malena crkva za okolna sela razbacana po susjednim brdima. Bila je to prekrasna mala alpska crkvica koju su podignuli župljani nastanjeni na okolnim brdima. Ali jednu stvar ta crkvica nije imala – nije imala rasvjetu. Nisi mogao samo tako doći i upaliti rasvjetu, svjetlo. Ipak, svake nedjelje uvečer, kad bi ljudi s okolnih brda krenuli na sv. misu prema malenoj crkvici, nešto čudesno se događalo. Crkveno zvono bi zvonilo pozivajući na sv. misu i vjernici bi krenuli prema svojoj crkvici. Kad bi ušli u nju, tek onda bi crkvica bila obasjana i osvijetljena, i iznutra i izvana. Vjerojatno pogađate što se dogodilo. Da, ljudi su dolazili sa svjetiljkama, fenjerima i lanternama. Kad bi ušli u crkvicu, vjernici bi postavljali i ostavljali svoje svjetiljke na zidne držače/stalke koji su bili namijenjeni za to, tako da bi cijela crkva bila osvijetljena. Ako bi došlo malo ljudi u crkvicu, tada bi svjetlost bila manja jer je manje svjetiljka postavljeno na stalke. Ali kad dođe puno ljudi, svjetlost bi bila jaka tako da bi se crkvica vidjela i iz velike udaljenosti. Nakon sv. mise ljudi bi uzimali svoje svjetiljke i vraćali se svojim selima i kućama. Za one koji su mogli promatrati ovaj nedjeljni večernji događaj, bilo je kao da se rijeka svjetlosti razlijeva iz crkve po okolnim brdima. Crkvica je svjetlila i sijala samo kad su ljudi bili unutra. Za mnoge je ovo bio znak. Božje svjetlo je bilo u vjernicima i uz vjernike.
Toliko je tame u ovom svijetu da je neprestana zadaća kršćanina biti svjetlo. Pozvani smo svijetliti prkoseći tami ovoga svijeta. Čemu služi svijeća ako se ne užeže? Čemu služi ručna svjetiljka ako unutra nema baterija ili ako su baterije ispražnjene? (Po)nekad mi kršćani nalikujemo svijećama koje nisu upaljene, ili ručnim svjetiljkama čije su baterije prazne ili uopće nema u bateriji. Neka priča veli ovako: „Neki putnik nađe se u mrkloj noći u velikoj kišnoj oluji. Jedino svjetlo na njegovu putu bile su munje koje su mu davale osvjetljenje da ne zaluta na svojem putu. Jaka grmljavina i snažna munja toliko prepadoše putnika da je kleknuo i zavapio. Iako nije bio pobožan niti čovjek od molitve, uputio je Bogu žarku molbu ovako: 'Dobri Bože, ako je Tebi sasvim svejedno i ništa ti ne znači, molim Te da mi daš malo više svjetla od munja i manje buke od grmljavine.'“
Živimo u svijetu buke. Ono što ovaj svijet treba je više svjetla od nas kršćana, a manje buke. Lakše je praviti buku, a puno teže biti svjetlo. Kršćanin nije pozvan bučiti i od svojeg poziva i poslanja pravi buku. Nije sve u naslovnim stranicama i prvim minutama tv emisija. Ne može se od svojeg poziva i poslanja biti kršćanin praviti show, buku ovog svijeta.
Odgovornost kršćanina
„Vi ste sol zemlje i svjetlost svijeta“, govori Isus i danas. Vi ste ono bitno u ovom „neukusnom i tamnom“ svijetu. Vi ste odgovorni za ovaj svijet, bez obzira kakav je. Vi jeste sol zemlje i vi jeste svjetlo svijeta. Stoga, moja vjera nije tek privatna stvar pojedinca, nego sam odgovoran da ovaj svijet postane „ukusniji i svjetliji“.
„Nekada davno, kada je glavno prijevozno sredstvo bila konjska kočija, putnici tadašnjeg vremena mogli su kupiti tri vrste putničkih karata.
Ako ste imali putničku kartu prve klase, onda je to značilo da za vrijeme cijele vožnje i putovanja niste morali izlaziti iz kočije niti napuštati kočiju bez obzira što se dogodilo. Čak ako se kočija i zaglavi u blatu ili točak otpadne ili velika uzbrdica ili nizbrdica ili bilo koji drugi problem iskrsne, vi ste mogli ostati sjediti u kočiji dok se problem ne riješi jer ste imali putničku kartu prve klase.
Ako ste imali putničku kartu druge klase, onda je to značilo da ste mogli ostati mirno sjediti u kočiji sve dotle dok se ne pojavi neki problem. Ako se kočija zaglavi u blatu ili točak otpadne ili se dogodi neki drugi problem, morali ste izići iz kočije, ali niste morali, niti bili dužni, pomagati da se nastali problem riješi. Mogli ste lijepo čekati i gledati sa strane ne prljajući svoje ruke, niti se brinuti kako i kada će problem biti riješen jer vi ste imali kartu druge klase.
Ako ste imali putničku kartu treće klase, onda ste definitivno morali napustiti kočiju čim se pojavi ili iskrsne bilo koji problem tijekom vožnje. Bila bi vaša dužnost pomoći izvući kočiju iz blata, pomoći popraviti slomljeni točak, ići pješice uz velike uzbrdice ili nizbrdice, itd... Bilo koji problem koji se pojavi za vrijeme vožnje, postajao je i vaš problem koji ste trebali pomoći riješiti jer ste imali putničku kartu treće klase.“
Ova sličica iz davne prošlosti nije tek jedna u nizu povijesnih simpatičnih zanimljivosti, barem ne za mene, nego na zoran način nam ocrtava mentalitet današnjeg čovjeka i današnjeg kršćanina koji se ponaša, u različitim područjima svog djelovanja, kao da se njega ništa ne tiče i ne dotiče. Počevši od obiteljskog, crkvenog ili društvenog života, (pre)mnogi se ponašaju kao da imaju „putničku kartu prve ili druge klase“.
Kršćanin kao uzor i primjer
„Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima“, jest poziv da budemo uzor, primjer drugima. Kako? Baš kao sol i svjetlost! Biti različit od „neslanog i tamnog“. Ako se ne razlikujemo, po dobrim djelima, od ovog svijeta, onda smo mi kršćani postali neslana sol, obljutavili. Istinski vjernik kršćanin se ne razlikuje od ne-vjernika samo po onome što vjeruje ili ispovijeda ili govori, nego prvenstveno po dobrim djelima. „ako imadnete ljubavi jedan prema drugome, po tom će svi upoznati da ste moji učenici“, govori Isus (Iv 13,35). Ljubav prema bratu čovjeku i dobra djela su onaj prepoznatljivi znak kršćanina. To je ono što nas i što bi nas trebalo i moralo razlikovati od ovoga svijeta. Čovjek se pita je li takvo nešto uopće moguće? Pa samo sam čovjek. Kako ću biti i ostati, u ovom i ovakvom svijetu, sol zemlje i svjetlost svijeta i davati primjer drugima?
Nisam savršen, imam puno problema. Nisam nešto posebno ni sposoban. Jednostavno, nisam osobito niti vrijedan. Zašto bi Bog baš mene želio i zašto me želi da budem sol zemlje i svjetlost svijeta... ali jesi li znao da je:
Abraham bio poprilično star kad je odgovorio na Božji poziv..
Noa volio popiti i napio se...
Mojsije bio mucavac, čak i ubio nekog čovjeka..
Amos prorok jedino znao brati smokve..
Jakov patrijarh lagao...
Jona prorok bježao od Jahve i Božje volje...
Jeremija prorok bio depresivan i stalno potišten/mrzovoljan..
Ilija prorok bio nagle i naprasite naravi, živa vatra..
David kralj premlad kad je izabran za kralja, a kasnije imao i aferu s nekom ženom, čak i svog vojskovođu dao ubiti da se domogne njegove žene..
ILI
Marko evanđelist napustio i pobjegao od Pavla...
Petar apostol tri puta Isusa zatajio, strašljivac...
Pavao progonio Crkvu prije svog obraćenja..
I Petar i Pavao nagle naravi...
Bog ne traži savršenstvo. On je naš Otac. Dobro nas pozna kakvi smo i usprkos našim grijesima i manama, slabostima, voli nas. On nas želi u svojem božanskom planu. Ne reci nevrijedan sam. Ne reci Bog me ne treba. Ma kako ti se tvoj život učinio malim i neznatnim, bezvrijednim i nebitnim, u Božjim očima si velik, vrijedan i bitan. I ne pitaj zašto bi Bog baš mene želio i zašto me želi da budem sol zemlje i svjetlost svijeta.
Razmišljanje: Katolički tjednik
