U petak 25. travnja svečano je proslavljen sv. Marko u Budaku. Svetu misu predvodio je fra Stipe Karaica iz Zagreba u suslavlju sa dekanom i rektorom katedrale mons. Milom Čančarom i domaćim župnikom vlč. Lukom Blaževićem. Vrijeme je poslužilo pa se okupilo veliko mnoštvo ljudi.
Fra Stipe je svima približio sv. Marka, tko je on bio, što on nama znači. Sveti Marko po svemu je bio Židov koji je slijedio Isusa i prihvatio kršćanstvo. Deset puta spominje se u Novom zavjetu. Vjerojatno je on, mladić, koji je išao za uhićenim Isusom, zaogrnut plahtom, a kad su ga htjeli uhvatiti, ostavlja plahtu i bježi gol. Na drugom mjestu u Svetom pismu opet stoji da sv. Petar, čudesno oslobođen okova, dolazi u kuću majke Ivana Marka.
Sv. Marka se na slikama obično prikazuje s krilatim lavom kako piše, jer on naglašava snagu uskrsnuća i savladavanja smrti. Zaštitnik je i odvjetnika, građevinskih radnika, zidara, staklara, pletača košara, notara i pisara, zatvorenika i Egipta. Njemu se utječe protiv nevremena, munje, tuče, protiv nepripravne smrti te za dobro vrijeme i dobru žetvu. Zbog toga je na kraju svete mise bio i blagoslov polja da urod što bolje uspije te da ne bude teških vremenskih nepogoda.
Pjevanje na svetoj misi sviranjem animirala je Marina Marković, učenica 6. razreda dok je pjevao domaći zbor. Na kraju svete mise fra Stipe je čestitao svima koji nose ime Marko njihovog nebeskog zaštitnika.
Valja napomenuti da je crkvu za proslavu pripremio i očistio Joso Novačić s obitelji da proslava sv. Marka uspije u što boljem svjetlu.
Nakon euharistijskog stola uslijedilo je i obiteljsko druženje, tj. mali domjenak koji su pripremili Marko Sokolić Maki i Ankica Ajduković - susjeda.
Komentar propovijedi fra Stipe Karaice iz župe Sesvetska Sopnica - Zagreb
Imala sam nedavno privilegiju prisustvovati propovijedi fra Stipe povodom proslave Dana sv. Marka u Budaku. Sveta misa je održana na otvorenom po izrazito oblačnom i natmurenom danu. Crni oblaci okruživali su nebo sa svih strana. Kud god se moj pogled uzdigao, bila je tamna prijetnja oblaka, samo je ponad nas veselo provirivalo sunce, pa nam je svima u jaknama i kaputima bilo poprilično vruće. Ispred male kapelice posvećene zaštitniku malobrojnog stanovništva tog kraja skrušeno smo stajali sklopljenih ruku i uživali u ljepoti popodneva moleći se zajedno sa svećenikom. Kapelica je, po priči župnika Luke Blaževića nedavno izgrađena s velikim entuzijazmom i dobročinstvima svih župljana. Okupilo se pred kapelicom nas stotinjak, što vjernika, što radoznalaca, a što gladnih i žednih ljudi.
Vi koji ste također bili tamo, a čitate ove retke, sigurno se pitate što slijedi i zašto ovo pišem. Dirnula me pomalo žestoka i ne baš uobičajena za ove naše krajeve, propovijed fra Stipe. Mišljenja sam kako je propovijed prije svega dobronamjerna, svrsishodna i svakako nam potrebna.
Spomenuo je fra Stipe ova naša zelena polja po kojima nitko ne pase, niti konji, niti krave, niti ovce; koje nitko ne ore i po kojima se ništa ne sije. Nema ljudi koji donose živost livadi, nema orača koji bi livadu pretvorili u oranicu, nema ljudi koji bi je pokosili i njome nahranili stoku. Danas više nitko ne drži stoku, a toliko je gladnih i siromašnih ljudi ne samo na svijetu nego i u ovom našem lijepom ličkom kraju. Nije li lijenost jedan od sedam smrtnih grijeha - zapitao se fra Stipe. Retorički vješto slažući riječi to pitanje je usmjerio i na nas vjernike kako bismo se zapitali koliko smo lijeni i koliko smo grješni. Vjerujem kako se svaki prisutni vjernik koji je iole pažljivije slušao njegove riječi morao zapitati da li ga uistinu ona nedjeljna hostija što ju naočigled pobožno i skrušeno prima u usta oslobađa svih grijeha…
Spomenuo je fra Stipe i osmijeh! Ma ispričao je cijelu priču o bogatstvu osmijeha. Ljepota osmjeha je toliko beskrajna, jednostavno umilna, draga, topla i nježna kao dodir pera. Svima nama potrebna. Na osmijeh je nekad svatko uzvraćao osmijehom. Ali što se danas događa, pita nas fra Stipe. Osmijeh je postao toliko skup te ga više ni s kim ne dijelimo, a kamo li da ga poklanjamo besplatno. Osmjeh je postao nemjerljivo skup. Svatko se danas pita, kaže fra Stipe, što će dobiti za osmijeh ako se nekom osmjehne. Koliko će ga i kako naplatiti. Da li je ostao dužan osmjeh nekome jer ga nije uzvratio. Kako će i kad dobiti opet priliku vratiti taj dug. Osmjeh više nije besplatan kao nekad. Zamolio je fra Stipe nas vjernike više se potruditi pomoći jedni drugima barem kroz osmijeh i učiniti ga opet velikodušnim i besplatnim. Jer stvarno, osmjehnuti se susjedu ništa nas ne košta, a čini nas boljim čovjekom. Jača našu dušu, hrani našu nutrinu i otvara nam vrata Božjeg blagoslova.
Vesna Čorak
