Treće korizmene nedjelje 12. ožujka sveto misno slavlje u 11,00 sati slavljeno je u župnoj crkvi sv. Josipa u Ličkom Osiku.
Braćo i sestre, danas se Isus susreo na Jakovljevu zdencu sa ženom Samarijankom i ponudio joj vode žive koja struji u život vječni. Ona je prepoznala Mesiju, obradovala se, obratila i počela drugima prenositi radosnu vijest o Mesiji i Proroku. Onaj koji dopusti da ga Isus napoji vodom živom doživljava duboku duhovnu preobrazbu. Mi smo danas došli na svetu misu, na zdenac života. Žedni smo obraćenja i duhovne preobrazbe. Iz ovoga svetoga kaleža na oltaru poteći će danas voda živa koja spašava i otkupljuje cijeli svijet. Pristupimo zdencu života, napijmo se vode žive koju nam Isus nudi da bismo mogli živjeti zauvijek.
U svom duhovnom iskustvu koje je doživjela 10. rujna 1946. na putu iz Calcutte za Darjeeling upravo je to osjetila. Taj dan naime Družba slavi kao „dan nadahnuća“. Stoga je već u prvom nacrtu Pravila Družbe napisala: „Glavni cilj Misionarki ljubavi jest gasiti žeđ Isusa Krista na Križu za ljubavlju i dušama!“ U koju god kapelicu Misionarki uđete vidjeti ćete taj natpis. U duhovnim nagovorima svojim sestrama govorila bi ovako: „Samo stanite pred svetohranište. Ne dopustite da vas išta ometa. Čujte svoje vlastito ime i: 'Žedan sam!' Žedan sam čistoće, žedan sam siromaštva, žedan sam poslušnosti, žedan sam svesrdne ljubavi, žedan sam potpuna predanja. Živimo li uistinu duboko kontemplativnim životom? On žeđa za tim potpunim predanjem!“ Isus je na križu u najtežim mukama žeđao za kapljicom vode, ali je puno više žeđao za našom ljubavlju koju ne pokazujemo prema Njemu i svome bližnjemu. Majka Terezija je htjela Isusu utažiti upravo takvu žeđ. I htjela je da cijela njezina družba svakodnevno taži Isusovu žeđ za našom ljubavlju.
Daj mi piti
Isus se u svom svakodnevnom misionarskom i pastoralnom radu nije nimalo štedio. Misionario je po Galileji, Judeji i okolnim pokrajinama, propovijedao, obraćao, poticao, pomagao i čuda činio. I znao biti dobro umoran, gladan i žedan. Upravo se danas zaustavio na bunaru, poznatom Jakovljevu zdencu, da malo odahne, sav iscrpljen od pastoralnih obilazaka. Učenike je spremio u grad da kupe nešto za jelo, a on u svom providonosnom planu ostao tu, čekajući Samarijanku, ne da ga ona žedna i iscrpljena napoji, nego da on nju obrati i napoji vodom živom. Iz evanđeoskog teksta vidimo da je Samarijanka vrlo niska morala. Imala je nekoliko „muževa“ a nijedan joj nije bio pravi muž, pa ni ovaj s kojim danas živi. Praveći se kao da je skoro ni ne primjećuje, kad je prišla k bunaru, okrene joj se i zamoli je za malo vode. „Daj mi piti“, reče. Bio je žedan. Međutim, odjednom je iskrsnuo veliki problem. Veliki zid. Žena se okosi na njega podsjećajući ga da između njih nema razgovora, a kamoli bilo kakvih usluga, jer je on Židov a ona Samarijanka. "Kako ti, Židov, išteš piti od mene Samarijanke", skoro ga napade, (Iv 4,9). Židovi i Samarijanci ne pričaju već stoljećima jer su Židovi smatrali da su Samarijanci izdali židovsku krv miješajući se ženidbama i udajama s drugim narodima. Otada se ni ne pozdravljaju. Međutim Isus je, premda Židov, spreman zaboraviti i preskočiti stoljeća svađe, mržnje i netrpeljivosti da bi pružio ruku, razgovarao, uvažio osobu. Ali ona ne! Prezirno ga je gledala i bila spremna na svađu.
Evo nam prilike da ovdje postavimo dva važna pitanja iz svakodnevnog života:
- Ispunim li svoj dan radom, žrtvom, marljivošću, studiranjem, pastoralom i molitvom, tako da dobro ogladnim i ožednim, upravo kao Isus danas, ili ljenčarim, gubim vrijeme, drugima smetam, lunjam bez cilja, okrećem TV programe jer ne znam što bih drugo radio… Kakav je moj radni dan: ispunjen i radostan ili prazan i dosadan!
- Jesam li spreman prvi pružiti ruku, pozdraviti, nasmijati se, učiniti kakvu uslugu kao znak prelaska preko uvrede i svađe, kao što danas učini Isus, ili sam zapeo i nogama i rukama i samo vičem: „On je za mene mrtav čovjek! Njega sam prekrižio za sva vremena!“
Evo ti vode žive
Isus svojim božanskim taktom i razboritošću ne napada ženu, ne odgovara joj žestoko, ne pristaje na svađu, jer znade da time neće postići ništa, nego polako, samouvjereno i sigurno „navodi vodu na svoj mlin“ i dovodi ženu do svoga duhovnog bunara. "Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: 'Daj mi piti', ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive" (Iv 4,10). Tako se zapodjenuo pravi teološki razgovor. U ženi kao da se nešto preokrenulo, kao da je pred njom sijevnuo neki novi horizont. Nitko je još u životu nije tako zaintrigirao i pokrenuo iz njezine životne prljave lokve i podigao u sfere razmišljanja o pravoj nebeskoj čistoći. Sva se ozarila naslućujući neka neobjašnjiva duhovna otkrića. Kaže mu: "Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati!" (Iv 4,15). Još uvijek se nije odvojila od prizemnog i tjelesnog razmišljanja, ali je ipak pošla pravim putem, ide k pravom izvoru od kojeg se istinski živi. Vidi da je otkrila Proroka koji joj može dati životni odgovor za kojim čezne cijeli život, pa reče: "Gospodine, vidim da si prorok!" (Iv 4,19). Isus je tada upućuje na nebeska prostranstva kojima svako ljudsko biće teži, pa joj govori: "Ali dolazi čas – sada je! – kada će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini!" (Iv 4,23). Kada joj je onako proročki otkrio istinu o njezinom vanbračnom i nemoralnom životu, kad je onako uvjerljivo pričao o vodi od koje „neće ožednjeti nikada“ i kad ju je ovako učiteljski uputio u nebeske sfere vječnog klanjanja Ocu „u duhu i istini“, sve joj je bilo jasno: Ovo je prorok kojega treba slušati i za kojim treba ići. I o kojem treba pričati i svjedočiti! Odletjela je što su je noge nosile u selo i počela na sva usta vikati: „Ljudi, eno na bunaru Mesije, Proroka, onoga kojega čitav Izrael stoljećima čeka, vjerujte mi!“ Dođoše i oni k bunaru, porazgovaraše s njim, i zamoliše ga da ostane kod njih. I ostade dva dana. Povjerovaše i oni! I počeše razgovarati Samarijanci s jednim Židovom s takvom radošću kao da se nikad nisu krivo ni pogledali. Nakon toliko stoljeća šutnje i prezira! I "mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene koja je svjedočila!" (Iv 4,39). Samarijanka se obratila i počela naviještati kraljevstvo Božje. Prenosila je Radosnu vijest svima koje je susretala. A kako ja svjedočim svoju vjeru u Mesiju i Proroka? Po krštenju sam uronjen u vodu živu, ima li još imalo te vode života u meni i u mojim djelima kršćanske ljubavi?
Evo nam još jednog pitanja:
- Kakvi su naši svećenički razgovori s vjernicima? Znamo li njihove, ponekad trivijalne i prazne razgovore, okrenuti na duhovnu stranu, kao Isus, ili nas oni zavedu pa se i mi utopimo u njihovim trivijalnostima, tračevima i ismijavanjima? Jedna se žena u razgovoru sa kolegicama požali: „Mislila sam onog našeg župnika upitati nešto s duhovne strane, ali on sve okrene na šalu. S njim nikako ne možeš ozbiljno pričati!“ Dakle: vjernik traži duhovno, ali taj svećenik duhovno ne prepoznaje. Ne zna on dati vode žive, nego daje splačine, koje se iz usta pljuju!
Za čim danas žeđa Isus
Isus i danas prolazi našim selima i gradovima, ulicama i sokacima. Žedan je razgovora s nama, žedan je „susreta na zdencu“. Zanima ga naš duhovni život. Žedan je naše ljubavi. Za čim to danas žeđa Isus dok prolazi kroz naša sela i gradove.
Za našom molitvom. Ne vidi je više u našim domovima, onako lijepe, složne, zajedničke kao nekada. Izgubila se. Na sve se nekako lakše možemo okupiti nego na molitvu: i na utakmicu, i na izlet, i na piće, i na kavu. Kako se mladi danas brzo preko facebooka, what's up-a ili raznim SMS-ovima za čas dogovore i nađu u gradskom kafiću. Na piću! A za večernju molitvu odjednom ne možemo, zauzeti smo, nemamo vremena, moramo učiti, evo, samo dok završi serija… A Isus kaže: Žedan sam vaše molitve! U Sarajevo ili Mostar ponekad dođe poznati pjevač pa se sa svih strana skupi 20 ili 30 tisuća mladih da vrište i urlaju, a kad dođe jedan crkveni predavač održati duhovno predavanje za mlade jedva ih se skupi 50 ili 100. Predavanje besplatno, a pjevaču plate što je došao!
Za čistim srcem. Kakve samo psovke prelaze preko naših kršćanskih usana. Kakve kletve, kavi vicevi i bezobraštine. Kakve samo izraze upućujemo jedni drugima. Je li moguće da vjernik koji gotovo redovno dolazi na svetu misu psuje Boga i najveće kršćanske svetinje. A kad njemu netko nešto opsuje smatra to strašnom uvredom i poniženjem. I taj će upamtiti što je rekao čim ga on uhvati. A Boga vrijeđati najpogrdnijim izrazima, to je kao normalno, to nije ništa posebno, to rade svi i gotovo. Isus viče: Žedan sam vaših čistih usana i čistoga srca.
Za redovnim ispovijedanjem i pričešćivanjem. Koliki se samo danas po Zapadu – Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj, Kanadi, Americi, Australiji – pričešćuju, a da ne idu na svetu ispovijed. Nije, dakle, bitno kakva je duša, samo ti slobodno idi na svetu pričest. Pod teškim grijehom! I nitko ne smatra da je riječ o teškom svetogrđu! Koliko se u takvom slučaju svetogrđa na jednoj svetoj misi počini. Najsvetije se – pogrđuje, ponižava, obezvrjeđuje! Na misi koja je izvor milosti, ljubavi, povjerenja, čistoće, praštanja… Isus umire od žeđi za našim kršćanskim poštovanjem prema njegovoj svetoj euharistiji!
Za poniznošću i poštenjem. Samo se utrkujemo tko će više imati, više sagraditi, više materijalno uznapredovati. Kao da svi teže samo za položajem, za ugledom, za novcem, za ugodnim životom. Toliko je po svijetu krađa, provala, prevara, pljačke, podmićivanja i korupcije. Oholost vlada kuglom zemaljskom. Toliko je buna, ratova, ubojstava, zvjerstava, nepoštenja, omalovažavanja i nasilja koje jedne uzdiže a druge ponižava. Terorizam vlada svijetom i uništava ga. Nevini stradaju, a oholi vladaju! A Isus viče: Žedan sam vaše poniznosti, vaše dobrote i vašega međusobnog poštovanja. Čujemo li ga! Ili ne hajemo, nije nas briga!
Za ljubavlju i prihvaćanjem. Toliki po svijetu umiru u siromaštvu, bijedi, golotinji, gladi i žeđi. A neke države plivaju u bogatstvu. Natječu se u naoružanju. Kad bi se samo svjetske sile odrekle jednog borbenog zrakoplova, jedne rakete ili jednog torpeda, moglo bi se toliko sirotinje po svijetu spasiti, toliko škola sagraditi, toliko školske opreme za siromašne kupiti ili toliko bolnica osposobiti za liječenje unesrećenih. A Isus nam neprestano poručuje: Štogod ste učinili jednom od ove moje najmanje braće, meni ste učinili. I neprestano viče: Žedan sam vaše ljubavi, vašega razumijevanja i vašega prihvaćanja.
Isus nas poji vodom žive ljubavi, božanskog praštanja i beskrajnog milosrđa. Uzvratimo i mi njemu svojom ljubavlju koliko možemo. Pa ćemo se jednoga dana naći zajedno na nebeskom zdencu vode vječnog života.
Razmišljanje: Katolički tjednik
Foto: Ivana Đapić
