U četvrtak 30. ožujka u našem Pastoralnom centru u Ličkom Osiku održana je tribina o djeci s Kozare. Tribinu je predvodio g. Roman Leljak, slovenski povjesničar, publicist i istraživač povijesti.
Na početku tribine sve okupljene pozdravio je župnik preč. Luka Blažević, a posebno gosta i predvoditelja tribine g. Leljaka. Njega nije trebalo posebno predstavljati jer je već gostovao u našoj župi u sklopu druge tribine.
Prvo je prikazan dokumentarni film o Djeci s Kozare. U filmu su se mogli vidjeti razni dokumenti koji svjedoče o pravoj istini, tj. da djecu s Kozare nije ubijala NDH kako govore srpski mediji nego da je pozadina sasvim drugačija. Propaganda koja se širi je netočna. Sva djeca su zbrinuta.
Nakon ofenzive hrvatske i njemačke vojske na području planine Kozare u ljeto 1942. godine nastao je zbjeg s velikim brojem izgladnjele i bolesne djece. Kad je slomljen otpor partizanskih snaga, veće skupine djece iz zbjega privremeno su smještane u nekoliko prihvatnih centara (logor Stara Gradiška, sabirališta u selima Mlaka, Jablanac, Uštica i drugdje), a zatim su, bez prethodnih priprema, prevezene u različita prihvatilišta s ciljem pružanja pomoći i zdravstvene skrbi te su potom udomljavana u obitelji. U organizaciji zbrinjavanja djece presudna je bila uloga države, a iz dostupnih dokumenata jasno se razabire da je djeci u prihvatilištima uz smještaj i prehranu pružana i odgovarajuća zdravstvena skrb, odnosno da djeca nisu bila diskriminirana i zanemarivana. Osnovna je namjera ovoga rada, korištenjem izvornog arhivskog gradiva i izjava sudionika događaja (sudski zapisnici), pokazati da su djeca s Kozare i Potkozarja 1942. godine u prihvatilištima u Jastrebarskom, Sisku i Zagrebu imala odgovarajuću opću i zdravstvenu skrb u skladu s mogućnostima tadašnje medicine u zadanim ratnim okolnostima. Naime, sve do danas u različitim medijima postoji cijeli niz stavova o namjernom izgladnjivanju, trovanju i mučenju te djece. Ovdje želimo istaknuti da su to proizvoljni i činjenično neutemeljeni navodi koje su plasirale jugoslavenske komunističke vlasti odmah nakon završetka Drugoga svjetskog rata, ali i pojedine društvene, političke pa i znanstvene strukture. Stoga, u duhu znanstvenih spoznaja, mislimo da su nazivi dječji ili ustaški logori neprimjereni te da bi bilo uputnije koristiti nazive prihvatilišta ili sabirališta za djecu, pa i privremene bolnice za djecu.
(Vukić, I. i Kuzman, I. (2021). Neke spoznaje o zbrinjavanju i zdravstvenoj skrbi djece s Kozare u prihvatilištima 1942. godine. Pilar, XVI (31(1)), 67-102. https://doi.org/10.5559/pi.16.31.03)
Nakon dokumentarnog filma otvorila se plodonosna rasprava u kojoj je predvoditelj tribine pojedinačno objašnjavao kontekst samih događaja za vrijeme II. svjetskog rata kako bi budući naraštaji mogli presuditi što je istina, a što ne.
