Treće vazmene nedjelje misno slavlje u župnoj crkvi sv. Josipa u 11,00 sati predvodio je župnik preč. Luka Blažević.
Prvo čitanje na svetoj misi čitala je Tatjana Vlainić, a drugo čitanje Anita Vranešić. Psalam i molitvu vjernika čitala je ministrantica Ana Butković.
Biti kršćanin znači vjerovati u uskrsnuće. To je jezgra apostolskog propovijedanja. To je svjedočanstvo kojega oni dadoše za svojega Učitelja. Kršćanska se zajednica na toj tvrdnji zasniva, razvija i širi.
Sveto pismo govori o ukupno 12 ukazanja uskrsnulog: Magdaleni na uskrsno jutro; ženama na grobu; učenicima na putu u Emaus; Petru na uskrsnu nedjelju; desetorici apostola u dvorani posljednje večere na dan uskrsnuća; jedanaestorici (učenika) apostola s Tomom zajedno osam dana kasnije; ukazanje na Tiberijadskom jezeru, kojom prilikom je Petar postavljen za natpastira Crkve; ukazanje na gori u Galileji, kojom prilikom su apostoli primili misijski nalog od preobraženog Krista; oproštajni govor Uskrsnulog u Jeruzalemu i uzašašće na nebo; ukazanje pred 500 braće; nadalje apostolu Jakovu; konačno ukazao se preobraženi Gospodin još i Pavlu na putu u Damask.
Učenici na putu u Emaus
Evanđelje današnje nedjelje donosi nam poznato Lukino izvješće o dvojici Isusovih učenika, koji nakon Isusove tragične smrti napuštaju Jeruzalem i odlaze u Emaus. Razočarani su smrću svoga velikog Učitelja koji je sramotno završio na križu. Njihovo putovanje na sam dan Isusova uskrsnuća obilježeno je dubokim i mučnim razočarenjem. Nije se dogodilo ono što su očekivali. Sve njihova nade umrle su na križu na Veliki petak. Istina, toga dana su čuli da je „on živ“, ali očito nisu imali snage ići dalje plašeći se novog razočarenja. Zato radije odlaze.
Valja se vratiti u svakodnevni život i priznati sebi i drugima da su bili žrtve velike obmane. Valja izdržati poglede i podsmijehe onih koji su im govorili da se kane toga lažnog proroka. Emaus je za njih bolni povratak na staro i tiho životarenje ispunjeno gorčinom promašaja i zablude.
Bijeg od Jeruzalema
Kleofa i njegov prijatelj bježe od Jeruzalema. Bježe od bolnog iskustva i srušenih snova koje im se tamo dogodilo. Loše iskustvo koje su doživjeli nisu u stanju nadići ničim drugim osim bijegom. Bijegom od sebe i bijegom od svega što ih podsjeća na katastrofu Velikog petka. Jedno su očekivali, a drugo doživjeli. Toliko vremena su proveli prateći Isusa kamo god je išao, slušali su što je govorio, vidjeli što je sve učinio. Bili su oduševljeni i uvjereni da je on onaj koji će obnoviti i vratiti staru slavu Izraleskog kraljevstva, o kojemu su toliko maštali. S takvim uvjerenjem išli su za njim. On je za njih, kao i za druge, bio Učitelj i Spasitelj, obećani Mesija.
Susret s Neznancem
I dok tako osramoćeni i razočarani bježe, pridružuje im se pridošlica koji im postaje suputnik. Uključuje se u razgovor, ali oni ga ne prepoznaju. Pokazuje zanimanje za njihov razgovor, a oni gotovo uvrijeđeno pitaju: „Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?“. Pitanje puno gorčine i čuđenja. Kako je moguće da je bilo komu mogla promaknuti takva tragedija? Možda se ovaj ruga s nama, ovako jadnima – vjerojatno su se pitali. No, ipak se upuštaju u razgovor s neznancem i iznose mu svoju bol koja se sažima u riječima: „A mi se nadasmo...“
Isusa su uhvatili, osudili i razapeli, a on nije nastupio na način koji su oni očekivali. Nije se čak ni opirao! Možda im je u ušima odzvanjala poruga: „Druge je spasio, a sebe ne može spasiti!“ (Mt 27,42). Nazočili su u tolikim prigodama da Isus spašava druge, pa čak i od smrti. Bili su uvjereni da se njihovu Učitelju ne može ništa dogoditi, pogotovo ovako sramotna smrt na križu. Ta bio je tako „silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom...“! Poput refrena na njihovim ustima visi riječ: „A mi se nadasmo...“.
A onda im Neznanac, kojega su oni držali neupućenim u događaje koji su se zbili, pokazuje da je stvarnost drugačija. Objašnjava dvojici beznadnih putnika smisao Pisma. Davno je Bog navijestio ono što će se s Isusom zbiti. Sami kasnije priznaju da je srce u njima gorjelo dok im je tumačio Pisma. No, iako ga ne prepoznaše, nisu se željeli odreći njegova društva. Mole ga da ostane s njima. On ostaje i za vrijeme večere lomi kruh. Tada im se otvaraju oči i prepoznaju u svome suputniku Uskrsloga. Vraćaju se u Jeruzalem prepuni radosti kako bi posvjedočili svoj susret sa svojim uskrslim Učiteljem. Osvjedočeni postaju svjedoci!
Simbol našeg hoda u vjeri
Nismo li i mi toliko puta slični ovoj dvojici učenika?
Kad nam nenadano umre draga osoba, kad se razbiju naše nade, kad doživimo gorko razočarenje. Najradije bismo bježali i tako često to i činimo. Ne možemo skriti svoje razočarenje. Gdje je Bog? Nadao sam se... Koliko li je danas bjegova svuda oko nas!
„Kada razmišljamo od tim događajima, koje su nam posredovali Bogom nadahnuti evanđelisti, možemo i sebe prepoznati u toj drami. Nakon svih stresnih ratnih i poratnih nedaća, kao da smo izgubili pouzdanje u Boga, kao da smo zaboravili gdje počiva naša sigurnost i tko ravna poviješću. Jedni su počeli tražiti sigurnost u materijalnom trošenju; drugi su se prepustili stalnoj priči o politici koju nam i mediji svakodnevno nameću; treći su odlučili pobjeći iz te sredine, iako odlazeći nose uspomene i pamćenje – mislima se često vraćaju na korijene s kojih su se otrgnuli – želeći sve zaboraviti. Nažalost, osim tog bijega sa svoga u nepoznato i tuđe, postoje i oni koji bježe u razne ovisnosti, kao što je droga, alkohol, kocka (kladionice). Iako kukaju kako se 'nema za život' ipak za taj bijeg nađu sredstva te sve ulože i troše, urušavajući tako obitelj, društvo, a i samu osobu u svojoj stabilnosti. U želji takvo stanje nadvladati nemalo ih posegne za opijanjem ili drugim ovisnostima, kako bi zaboravili na ono s čime se moraju suočiti. Neki idu tako daleko da, nažalost, podignu ruku na svoj vlastiti život“ (Kardinal Puljić).
Kad u čovjeku umre nada, onda je i on mrtav bez obzira na činjenicu što je fizički još živ. Nada, naime, otvara život i daje mu dimenziju toliko iščekivane budućnosti. Danas je mnogo nas koji smo razočarani, žalosni, uplašeni ili možda napušteni. Bježeći od života, nalazimo se na putu u Emaus.
U današnjem evanđelju vidimo da Isus strpljivo sluša. Pušta nas da govorimo i ne smeta mu naša rastresenost i bujica misli. Ne ostavlja nas u našem bijegu.
Papa Franjo kaže: „Put za Emaus postaje tako simbol našeg hoda u vjeri: Sveto pismo i euharistija su nezaobilazni elementi za susret s Gospodinom. I mi često dolazimo na nedjeljnu misu sa svojim brigama, svojim teškoćama i razočaranjima… Život nas katkad rani i mi odlazimo žalosni prema svom Emausu', okrećući leđa Božjem naumu. Udaljavamo se od Boga. Ali nas u liturgiji dočekuje Božja riječ: Isus nam objašnjava Pisma i od njegovih se riječi našim srcima ponovno širi toplina vjere i nade, a u pričesti nam daje snagu. Božja riječ, euharistija. Pročitati svakoga dana ulomak iz Evanđelja.
Upamtite to dobro: pročitati svaki dan ulomak iz Evanđelja, a nedjeljom ići na pričest, primati Isusa. Tako se dogodilo s učenicima iz Emausa: prihvatili su Riječ; blagovali su razlomljeni kruh i od tužnih i utučenih učenika postali su radosne osobe. Draga braćo i sestre, Božja riječ i euharistija nas ispunjavaju radošću. Upamtite to dobro! Kada si žalostan, uzmi Božju riječ. Kada si neraspoložen uzmi Božju riječ i pođi na nedjeljnu misu da se pričestiš, da sudjeluješ u Isusovu otajstvu. Božja riječ, euharistija ispunjavaju nas radošću.“
Isus je uvijek na našim putovima. Ne ostavlja nas ma kako mi bili „bezumni i spora srca“ u svojoj (ne)vjeri. Na nama je da ga prepoznamo i primimo.
Razmišljanje: Katolički tjednik
