Nedjelja je Presvetog Trojstva. Danas slavimo svetkovinu Presvetoga Trojstva, tajnu nad tajnama. Isus je onaj koji nam je tu veličanstvenu tajnu otkrio i objavio. Nema toga filozofa niti znanstvenika koji bi svojim umovanjem ili domišljatošću objavio istinu Presvetoga Trojstva. Kao što tu tajnu ljudski um ne može otkriti, tako je ljudski um ne može ni pravo shvatiti, premda ju je Isus Krist svima nama objavio. Presveto Trojstvo poziva nas na vjeru. Ima ljudi koji kažu: „Ne vjerujem u ono što ne vidim, što ne mogu opipati, izmjeriti, izvagati!“ Isti ti ljudi će ipak reći da postoji nada, da postoji sumnja, da postoji radost ili žalost, a ništa se od toga ne može ni opipati ni izvagati. Presveto Trojstvo se jedino donekle može shvatiti iskrenom i poniznom vjerom. Molimo Gospodina da nam dadne vjeru kojom ćemo se Njemu približavati, Njega spoznavati i Njega više ljubiti. A pokajmo se za sve one sumnje kojima smo Ga odbacivali i nismo vjerovali da djeluje u našem životu.
Na svetoj misi u 11 sati imali smo radost krštenja malenog Ivana koji je drugo dijete Nikole Stipe Hećimovića i Ane Rukavine iz Perušića. Kumovi na krštenju bili su Ana Pocrnić i Josip Jurišić. Roditeljima, kumovima i cijeloj obitelji čestitamo na sakramentu krštenja i daru života.
Prvo čitanje čitala je Roberta Pešava, psalam Ana Butković, a drugo čitanje Tatjana Vlainić. Ministranti su za vrijeme obreda krštenja pročitali molitvu vjernika.
Jednom zgodom veliki crkveni naučitelj sveti Augustin razmišljao je o tajni Presvetoga Trojstva. Htio je svakako dokučiti: kako je moguće da su u Bogu tri osobe, a samo jedan Bog.
Šećući tako zadubljen u misli dođe do nekog dječaka, koji je školjkom prelijevao more u jednu malu rupu na morskoj obali.
Sv. Augustin se zaustavi i upita: „Dječače, što to radiš na pijesku?“ „Želim more preliti u ovu rupu“, odvrati dječak. Augustin se nasmije i odvrati: „Uzalud se trudiš! Okani se tog uzaludnog posla. Tvoja je želja i nastojanje nemoguće. Kroz sva tisućljeća ne bi mogao pregrabiti more i preliti ga u tu rupu.“
„Zar je to zbilja nemoguće?“, upita dječak i svojim se velikim, nevinim očima zagleda u Augustina. „Ti misliš da je to nemoguće i smiješ se meni što pokušavam more preliti u malu rupu, a sam činiš upravo to! Htio bi preliti neizmjerni ocean Božjeg bića u malu posudu svog razuma. Prije ću ja preliti cijelo more u ovu malu rupu, nego ćeš ti shvatiti da je Presveto Trojstvo jedan Bog u tri osobe.“
Nakon tih riječi tajanstveni dječak nestane. Poruka je bila jasna.
Tada Augustin reče sam sebi: „Vjera je sigurnija od shvaćanja. Boga ne možemo shvatiti, ali možemo ga ljubiti i klanjati mu se. Svoje ćemo štovanje prema Presvetom Trojstvu najbolje pokazati time da uvijek pobožno činimo znak svetog križa i da pobožno i s najvećim poštovanjem izgovaramo riječi: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga!“
Isus apostolima tumači Oca
Svetkovina Presvetoga Trojstva ili tajna Presvetoga Trojstva smatra se jednom od najvećih tajni u kršćanskoj Crkvi. Takvu tajnu ili takvu neprolaznu istinu nije nitko na ovaj svijet mogao donijeti, „izmisliti“ ili objaviti, osim Onoga koji je sam dio te tajne i istine – Isus Krist, koji se kao druga Božanska osoba utjelovio i po promislu Oca nebeskoga pojavio na ovom svijetu i živio sa svojim učenicima tri godine propovijedajući i objavljujući im ono što im je trebao objaviti i objasniti. Oni su tu tajnu i nebesku istinu prenijeli svima nama po svetom Evanđelju. Tako i mi kroz ovih 2 000 godina upoznajemo tu dubinsku nadvremensku tajnu koliko je u našoj ljudskoj moći i shvaćanju to moguće. Moramo reći da je više shvaćamo milosnom vjerom nego malenim i skromnim razumom. Na više mjesta u Novom zavjetu Isus govori o svome Ocu i o Duhu Svetom, no i samim apostolima teško je shvatiti takvu stvarnost koja se više vjerom prihvaća nego što se razumom shvaća.
Apostoli su bili željni razumjeti Isusovu priču o Ocu nebeskom i Duhu Svetom. Naime, mogli su razumjeti drugu Božansku osobu, Isusa. On je tu, među njima, zajedno razgovaraju, hodaju i Bogu se mole. Dakle, Isus je s njima, On je „shvaćen“. Ali gdje su onda Otac i Duh Sveti ako su skupa s Njim, ako su jedno? Oni ih ne vide. Vide samo Isusa. U tome baš i jest tajna. Stoga apostol Filip traži od Isusa da im otkrije Oca: „Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je“ (Iv 14,8). Mislio je da će time konačno riješiti problem. No, Isus mu odgovara: „Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: 'Pokaži nam Oca'“ (Iv 14,9). Isus traži od apostola da se prebace u transcendentne sfere koje nadilaze čula, i prebace se u sfere vjere kojom se jedinom Otac nebeski može razumjeti. I nastavlja: „Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni“? (Iv 14,10). Ipak, kada se vratimo na početak Isusova javnog djelovanja – na Njegovo krštenje u Jordanu – i obična ljudska čula mogla su spoznati i osjetiti sve tri Božanske osobe: očima vidimo Isusa u Jordanu, očima vidimo kako Duh Sveti nad Njim lebdi u obliku goluba, a ušima čujemo riječi Oca nebeskoga: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U Njemu mi sva milina!“Lk 3,21-22). Što tu reći nego onu čestu Isusovu izreku: „Tko ima uši neka čuje!“
Isus apostolima tumači Duha Svetoga
„A Isuse“, u razgovoru pitaju dalje apostoli, „što je s Duhom Svetim, kako ćemo njega vidjeti, kako ćemo njega spoznati? Hajde, pokaži nam barem Duha Svetoga. I dosta nam je!“ To će izgleda biti još teže, jer Duh Sveti je ipak – duh! A duh, dah, dušu, ne može se vidjeti jer je to duhovna stvarnost koja se okom ne može spoznati. No, Isus ne misli tako. On optimistično nagovještava da će doći vrijeme Duha Svetoga koji će doći na ovaj svijet, među ljude, u vidljivu obliku, koji će obnoviti ljudska srca i lice zemlje, koji će unijeti radost, vedrinu, optimizam, koji će ljudima donijeti svjetlo i jasnoću u srce i život. Po kojemu će istinski moći razumjeti sve što im je Isus govorio, koji će im pomoći da istinski razumiju tajnu Presvetoga Trojstva, jer je on Duh Istine. „Ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine… Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh“ (Iv 14,16.26). I zaista. Ono što je Isus rekao to se i obistinilo 50 dana nakon Njegova uskrsnuća. Njegov dolazak ovjekovječili smo svetkovinom dolaska Duha Svetoga, Pedesetnicom ili Duhovima. Toga se sjećamo i njegov silazak slavimo svake godine na svetkovinu Duhova. Sišao je Duh Sveti, Duh Istine, Branitelj, Posvetitelj i Tješitelj nad Isusovu majku i sve apostole. I to na kakav način! Vidljiv, jasan, sjajan, gorljiv i – plamen! Siđe nad svakoga od njih tako da su mogli osjetiti njegovu vatru, njegov dah i blizinu i njegovu jasnoću kroz razumijevanje tuđih jezika kao svoga materinjega. Toga veličanstvenoga dana apostoli su puno bolje shvatili Isusove riječi koje im je govorio o Duhu Svetome, i svoju vjeru počeli su svjedočiti s više žara i plamenije upravo snagom toga Svetog Duha!
Crkveni nauk
Obično se u teologiji, kao osnovna biblijska podloga za nauku o Presvetome Trojstvu, uzima Isusova rečenica: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ (Mt 28,19). Dakle, krsteći ih ne samo u ime Kristovo, nego jednako u ime Oca, u ime Sina i u ime Duha Svetoga. Sva tri ova nebeska naslova su jedno i zajedno u sebi i jedno i zajedno u svom vanjskom djelovanju. Tri osobe, a jedan Bog! Ova nauka spada u osnovno kršćansko vjerovanje, nepromjenjivu dogmu koja je potvrđena i u prvoj Crkvi.
Prvi nicejski sabor, prvi ekumenski crkveni sabor uopće, održan je u Niceji u Bitiniji (današnja Turska). Sazvao ga je godine 325. rimski car Konstantin I. Veliki. Na njemu je rješavano glavno teološko pitanje: je li Isus pravi Bog ili nije? Prezbiter Arije i njegove pristaše (arijanizam) tvrdili su da je Isus podređen Ocu, nije iste biti kao on i da je od njega stvoren u određenom trenutku. Sabor je premoćno (sa samo dva glasa protiv) nadjačao i pobio Arijevu nauku jednom zauvijek: Isus je pravi Bog i pravi čovjek, iste biti s Ocem, nikad stvoren, nego rođen od Oca vječnim rađanjem.
Tako svake nedjelje u Vjerovanju ispovijedamo u svetoj misi da vjerujemo u Isusa Krista, „…pravoga Boga od pravoga Boga. Rođena, ne stvorena,istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno….“ Ne može, dakle, nitko reći da je kršćanin, a da ne prizna da je Isus pravi Bog. To spada u članak kršćanske vjere.
Prvi carigradski sabor, i drugi opći crkveni sabor, kojega je sazvao car Teodozije I. Veliki, a koji je održan u Carigradu 381., potvrdio je i božanstvo Duha Svetoga, što je nijekao carigradski biskup Macedonije sa svojim istomišljenicima (macedonijevci). Njegova nauka je osuđena, a božanstvo Duha Svetoga jasno definirano. Tako u istom Vjerovanju svake nedjelje ispovijedamo kako vjerujemo „i u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca, koji izlazi od Oca i Sina, koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi…“ Dakle, ne može nitko reći da je kršćanin, ali da ne vjeruje da je Duh Sveti pravi Bog.
Vječna nebeska vatra
I mi se danas trudimo što bolje pojasniti vjernom narodu tajnu Presvetoga Trojstva i svima onima koji bi ga bolje željeli shvatiti. Nikad nećemo u potpunosti u tome uspjeti. Možemo stvoriti neku sliku, donijeti neku dobru usporedbu ili napraviti paralelu koja će nam barem donekle osvijetliti stvarno značenje Presvetoga Trojstva.
Jedan profesor je ovako objasnio svojim učenicima: „Mislim da je Presveto Trojstvo kao vatra. Vatru sačinjavaju oganj, plamen i dim. Oganj bi bio Otac, plamen bi bio Sin, a dim bi bio Duh Sveti. Tri akcije u jednoj vatri, a ipak nisu tri vatre nego jedna. Kao što se iz ognja rađa plamen, a iz jedinstva ognja i plamena izlazi dim, tako se iz Oca rađa Sin, a iz Oca i Sina izlazi Duh Sveti. A tamo gdje je oganj, tu su i plamen i dim, tj. tamo gdje je Otac, tamo su i Sin i Duh Sveti. A tamo gdje je Duh Sveti, tu su i Otac i Sin. Ta kaže li i naša narodna: 'Gdje ima i dima, ima i vatre.' Uvijek jedna vatra u tri djelovanja. Vatra je jedinstvo ognja, plamena i dima koji se međusobno prožimaju, i upravo tim prožimanjem stvaraju toplinu i život. Čovjek, da bi na hladnoći ostao na životu, primiče se vatri i toplini. Da nema topline i vatre, sve bi bilo hladno i ne bi bilo života na zemlji!“
Presveto Trojstvo je vječna nebeska vatra koja prožima zemlju, vodu, sva bića i sav svemir. Kroz rađanje Sina od Oca i Duha Svetoga po Ocu i Sinu, rađa se novi svijet, novi život ili novi životi kojih mi ljudi možda nismo ni svjesni. Presveto Trojstvo je živa nebeska vatra, živa akcija, neprestano rađanje i djelovanje u cijelom svemiru. Presveto Trojstvo stvara, obnavlja, protječe, unosi svježinu, donosi novost, ulijeva radost, vraća snagu, učvršćuje vjeru, obraća dušu, obogaćuje čovječanstvo, uskrsava mrtve, poziva u vječnost svakog čovjek jer želi da se čovjek u Presvetom Trojstvu vječno raduje i živi.
Isus nas uvjerava: „U onaj ćete dan spoznati da sam ja u Ocu svom i vi u meni i ja u vama“ (Iv 14,20). Tko ima uši neka čuje!
Razmišljanje: Katolički tjednik
