Deseta je nedjelja kroz godinu. Sveto misno slavlje u crkvi sv. Josipa u 11,00 sati predvodio je župnik preč. Luka Blažević.
U ovoj Desetoj nedjelji kroz godinu Evanđelje nam po Mateju (9,9-13) donosi krasan događaj. Poziv carinika Mateja u apostolsku službu.
Matej sjedi u carinarnici na svom radnom mjestu, Isus prolazi pored njegova radnog mjesta i pored njega te mu veli: „Slijedi me! On ustade i pođe za njim“ (r. 9).
Sve se to događa u Kafarnaumu koji leži na cesti koja iz unutrašnjosti Azije izbija na Sredozemlje. Stoga je s pravom pretpostaviti da je u tom gradu bila velika carinarnica. Vjerojatno je bila onkraj grada na obali jezera. Isus se uputio prema njoj, stoji u tom 9. retku: „Kad Isus pođe odande …“ On je, naime, samo malo prije izliječio uzetoga kojeg su na nosilima donijeli njegovi prijatelji. Kada ga je ugledao, Isus mu je rekao: „Uzdaj se, sinko, oprošteni su ti grijesi…“
To je razljutilo pismoznance: „Ovaj huli! Tko je on da oprašta grijehe?!“ Isus suvereno ulazi u raspravu s njima. Pita ih je što je lakše, reći uzetome ustani i hodi, ili da su mu oprošteni grijesi. „Ali da znadete, da Sin Čovječji ima vlast na zemlji opraštati grijehe“, tako im odgovori pa reče uzetome: „Uzmi svoj ležaj i hajde svojoj kući.“ Na sve je prisutne to ostavilo veliki dojam, divili su se, a pismoznanci se povlače posramljeni s mržnjom prema Isusu. No, to Isusa nimalo ne straši. On odmah iza toga poziva Mateja da ga slijedi.
Omražena služba carinika
U ovom kratkom evanđeoskom izvješću dva puta dolazi izraz „carinici i grješnici“, u redcima 10. i 11. U to je vrijeme baš ovo zanimanje bilo znakom nečasnog, raspuštenog, pohlepnog. Carinik i grješnik postaje jednim te istim. Carinici su obilježeni ljudima koji se na jeftin način žele što prije obogatiti. Prešli su sve granice dopuštenog, za njih više ne postoje ni zapovijedi ni ćudoređe. Tko je želio biti carinikom u to vrijeme u Izraelu, morao je prekinuti vezu s Bogom, svojim narodom i svojom domovinom. Time je postao sramota za vlastitu obitelj i za svoje sunarodnjake. Mrzili su ih svi pravovjerni i plemeniti ljudi njihova naroda. Židovi su ih gledali s prijezirom i uvjereni bili da ih čekaju strašne paklene muke. S njima se nisu družili, nisu ih pozdravljali da se ne bi uprljali, postali kao i oni, a pogotovo nisu s njima sjedali za stol ili objedovali i nešto slavili.
Carinici su poput najvećih grješnika, poput razbojnika, ubojica, pljačkaša, razvratnika. Smatrali su ih prokletim ljudima. Baš iz jedne takve skupine Isus poziva Mateja. Bila je to šaka u oko. Je li to bio Isusov netaktičan, pogrješan potez? Mogao bi se čovjek pitati, i pitali su se očito pismoznanci i farizeji: zar on ovim činom ne prelazi preko svega nabrojenog, i jednostavno ovom čovjeku zaboravlja sve ono zlo koje je počinio odabirom ovoga svoga poziva? Isus kao da je izabrao najgori način čime će povrijediti pravovjerne, dobre i svete izraelskog naroda.
Neočekivano i brzo
Ovaj čin je zasigurno zbunio i već izabrane učenike, ribare Genezareta. Iščuđivali su se, ali su šutjeli, barem do nas nije došao trag njihove pobune. Možda su to u kuloarima raspravljali i protivili se. Ili su možda, što je vjerojatnije, već iskusili način na koji njihov Učitelj živi, djeluje. Bilo je u to vrijeme prigovora Isusu da je od propalih i jednostavnih neukih ljudi i carinika učinio svoje učenike, sljedbenike, apostole.
Ovaj se poziv dogodio neočekivano i tako brzo. „Slijedi me!“ kratko, jasno, iznenada, izravno, točno upućeno Mateju. On ostavlja sve i kreće za Njim. Već smo u Svetom pismu i drugim spisima toga vremena i kasnije čuli o tom „slijedi me“. Isus uzima sliku dobrog pastira, on ide naprijed, a ovce ga njegove slijede. Učitelj ide naprijed, za njim idu njegovi učenici. Rabini su išli naprijed, ili jahali na magaretu, a iza njih njihovi učenici. U svemu spomenutom možemo tražiti usporedbu s ovim izrečenim: „Slijedi me!“ No, učenici kad završe školu kod učitelja ili rabina, ostavljaju ga i idu svojim putem. Toga ovdje nema. Isusov je poziv čitav, ničim ograničen. Ni vremenom, ni nekim drugim poslom, obvezom. Kad je zvao ove prije Mateja, nije im dopustio ni da pokopaju svoje mrtve, ni da se oproste. Sve su ostavljali i odmah išli za njim. I ta sljedba nije imala vremensku vrijednost – bila je apsolutna. Poziv je postao njihovim životom. Ovaj poziv Mateju u njegovoj mitnici ga je posve učinio novim čovjekom.
Isusov je poziv jedinstven. Predmnijeva cijeli život, cijelog čovjeka. Mijenja sve ono što se do tog trenutka događalo u životu pozvanog. Onaj prljavi list života Mateja carinika je prevrnut, možda i istrgnut iz njegove životne knjige. Isus je okrenuo list njegova života za novu egzistenciju. Tako i svima drugima. Sve su ostavili. Petar ga pita što će zauzvrat dobiti, i dobiva odgovor, mnogo više od svega onoga što su prije njegova poziva imali.
Matej sam piše kako je na to reagirao: „On ustade i pođe za njim“ (r. 9).
Možda je Matej i sam razmišljao napustiti taj nečastan poziv. Ustajao se i ponovno sjedao. Bio neodlučan, nemoćan. Ovoga puta više nije sjeo. Ustao se smjesta i krenuo za Njim. Porušio je Matej ovoga puta sve mostove iza sebe, i povratka na staro više nije bilo.
S odbačenima
Ovo kao da me na nešto slično i u mom vlastitom životu podsjeća. Ostajem sjediti u mitnici svojih želja, svoga snatrenja i životnog lutanja. Nemam snage ustati i napustiti dokolicu vlastita propadanja. I danas je toliko onih, zajedno sa mnom, možebitno, koji nastavljamo sjediti, ali i mnoštvo onih koji su odlučno ustali. I ne samo ustali i napustili svoju stolicu u mitnici, nego kroče za Onim koji ih je pozvao, možebitno i ja sam.
Zanimljivo je da Isus ne prekorava Mateja za njegov dosadašnji način života. Ništa mu ne nabija na nos, ništa mu ne spočitava. Naprotiv. Pozvao ga je kao i ostale. Ribare, sinove Jonine i Zebedejeve i druge. Oni nisu bili grješnici, niti su bili carinici. Matej je napustio sve. A imao je dosta toga napustiti. Obasjala ga je neka radosna zraka života. Bio je konačno sretan i disao punim plućima. Mogao je konačno svima pogledati u oči. Nije na ulici morao više trpjeti prigovore, dobacivanja, i posramljen spuštati svoj pogled prema zemlji hodeći spuštene glave. Uzdigao je Matej svoju glavu konačno visoko i gledao u leđa svome Spasitelju i krenuo smjesta za njim.
I sva se radost Matejeva slila u druženje s Isusom i njegovim učenicima:
„Kad je poslije toga Isus bio za stolom u Matejevoj kući, dođoše mnogi carinici i grješnici te se smjestiše za stol s njim i s njegovim učenicima“ (r. 10).
Završio je dio Matejeva života, onaj grješni, carinički. Svoj novi dio života započinje svečanom feštom i objedom u svojoj kući. Na čelu stola je njegov Spasitelj, Isus. Isus sjedi usred grješnika, carinika, običnih grješnih ljudi. Isus i Njegovi učenici sjede sa svijetom, s narodom. S ovim odbačenim od svijeta sjedi Isus. Druži se s njima. Zajedništvo za stolom kod Židova je znak prijateljstva i životne bliskosti.
Sjesti s Isusom za stol
A kad su ovo vidjeli farizeji i pismoznanci, svećenici, odmah su njegovim učenicima postavili pitanje: „Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grješnicima?“ (r. 11).
Isusovu pogledu i uhu ništa ne izmiče. Čuo je njihov razgovor i odgovara im: „Ne treba zdravima liječnik, nego bolesnima. Idite i naučite što znači: 'Više volim milosrđe nego žrtvu.' Ja nisam došao da pozovem pravednike, nego grješnike“ (rr. 12-13).
Farizeji su se smatrali zdravima, dobrima i svetima. Nisu smatrali da trebaju za stol s Njim. Oni su se već vidjeli u nebeskoj slavi. Isus je tako zauvijek kraj njih prošao, a da ga nisu upoznali, nisu sjeli za stol s njim. Naprotiv, Matejevi prijatelji vidjeli su u Matejevu obraćenju predivan znak i čežnju vlastita života. Rado su sjedili s Isusom i slušali ga i čekali dan kada će i njima reći: „Pođi za mnom!“
Razmišljanje: Katolički tjednik
