Na treću uskrsnu ili vazmenu nedjelju svete mise u našim župama slavljene su u Širokoj Kuli u 9 sati i na Ličkom Osiku u 11 sati. Mise je predvodio župnik Luka Blažević.
Odmičemo se od Uskrsa i idemo k Uzašašću i Duhovima. Sva liturgijska čitanja ove nedjelje govore o ZAJEDNIŠTVU i VJERI UČENIKA s USKRSLIM Isusom. Temelj naše vjere jest sigurnost da je Isus uskrsnuo. No, svaka je nedjelja DAN USKRSNUĆA ili „Mali uskrs.“(Rusi nedjelju zovu vaskrsenije).
Odakle sam naziv nedjelja? Najstariji kršćanski izvori nedjelju zovu „Dan Gospodnji.“ Nedjelja je Dan kada je Gospodin Isus uskrsnuo. Nedjelja je, dakle, dan posvećen Gospodinu Isusu – rođendan Uskrsloga. Tako je nedjelja među ljudima i narodima postala „neradni dan.“
Nedjelja je dan odmora. Nedjeljom se odustaje od svih poslova: težačkih, tvorničkih, trgovačkih, obrazovnih i.... Sve treba biti zatvoreno, osim neophodnih ustanova kao što su bolnice, hitna služba, dežurne ljekarne, policija, vatrogasci i...Crkve. Svaka nedjelja je Obiteljski blagdan, praznik.
Pravilo života u nedjelju u seoskoj obitelji je:
nahraniti samo marvu, svečano se obući i ići u Crkvu na misu. Na misu idu djeca i otac, dok majka, domaćica ili baka, ostaje doma da skuha svečani ručak za 'misare' i cijelu obitelj. Na nedjeljni ručak dolaze i gosti, iz bliže rodbine. Svi drugi poslovi, nedjeljom, stavljaju se u mirovanje.
Nažalost, danas se ta dobra pravila remete. Umjesto pune Crkve, puni su kafići, trgovine otvorene zbog većeg profita, održavaju se sportske i druge priredbe, stočni sajmovi itd. To znači: ne svetkovati u nedjelju, ne ići u Crkvu, ne družiti se s Kristom, ne blagovati Krista, ne radovati se u crkvenoj bratskoj zajednici.
Ime nedjelja dolazi od: ne djelam = ne radim. U romanskim jezicima: dan Gospodnji je, dies Dominika, pa stoga u talijanskom domenica, u francuskom dimanche. No, taj „nerad“ treba biti veća zaposlenost Gospodinom i čovjekom u potrebi.
Treća vazmena ili uskrsna nedjelja A, utvrđuje VJERU u USKRSLOG Isusa. Vjera u uskrslog nije bila neka subjektivna pojava koja nastaje iz očekivanja. Učenici iz Emausa izgubili su svaku nadu da će vidjeti slavu Mesijinu. No, Isus im se pridružuje, daje im se u svojoj riječi i njegova tumačenja ih pripravljaju na istinsku VJERU. Isus zna kome će se pridružiti, kome će se ukazati. Ukazat će se onome koji čezne za njim i njegovom blizinom, onome čije srce 'gori' za njim i koji treba njegovu LJUBAV.
Dvojica učenika, odlaze iz Jeruzalema prema Emausu. Razočarani, odlaze u svoje selo. Veliki petak prouzročio je u njima duboku krizu vjere i nade. Putem su razgovarali o svemu što se tih dana dogodilo. Kleofa i njegov kolega kao da su naši suvremenici. I mi smo dobro informirani o svemu. Kad se nešto dogodi, pažljivije slušamo radio i gledamo TV program. S poznanicima o tome razgovaramo, iznosimo činjenice, interpretiramo, diskutiramo i dajemo svoje mišljenje. Čujemo medijske informacije i mislimo da su točne, ali zapravo pravu istine ne znamo. O svemu dajemo svoje mišljenje. Imamo svoju istinu – onu koja nama odgovara. Gotovo svaki dan imamo takvih informacija.
A što je s Isusom nakon 2000 godina koji je raspet i uskrsnuo? Gdje je Isus danas? Isus je i danas naš SUPUTNIK, kažu Pisma. On ostaje s nama do svršetka svijeta. Mnogi od nas misle da poznaju Pismo. Čitamo ga polazeći od vlastitih očekivanja. Čitamo, očima koje gledaju, a ne vide. Zapravo, očima koje žele vidjeti samo ono što se njima čini prihvatljivo i razumljivo. Kad mislimo o Isusu, o njegovom životu i djelovanju, imamo mišljenje koje se odnosi na naša vlastita očekivanja. Naravno, očekujemo da naše želje moraju biti ispunjene. No, takva se očekivanja često pretvaraju u razočaranje. Teško je prihvatiti Isusovu smrt, a i govor o uskrsnuću. Njegovi SVI učenici su razočarani, jer su očekivali drugačijeg Mesiju: Mesiju ratnika i osloboditelja, junaka po ljudskoj naravi. Uz takvog Mesiju vidjeli su i svoje položaje i zasluge.
Uz ovoga: mučena, raspetoga i pokopana, doživjeli su razočaranje i odlazak u svoju prošlost. A što se potom dogodilo? U današnjem evanđeoskom odlomku, ispričao nam je to evanđelist Luka, u poglavlju 24., Luka piše: „Onog istog dana – prvog u tjednu – dvojica Isusovih učenika putovala su u selo koje se zove Emaus, ...Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima.“ Emaus je njihovo selo koje nije bilo daleko od Jeruzalema. Oni odlaze „prvi dan u tjednu“ – taj dan je Nedjelja, Dan Gospodnji. Na putu se uČenicima pridružuje Isus koji s njima razgovara i raspravlja, ali ga oni ne prepoznaše, jer to „bijaše uskraćeno njihovim očima.“ Njegov izgled sada je posve drugačiji, a opet to je on. Dok čovjek živi u vremenu i prostoru njegova tjelesnost je bitna i bez nje ne može uspostaviti komunikaciju ni s kim, ni s čim. Tjelesnost nije nešto što imamo, nego ono što jesmo. Tu je tjelesnost i Isus dijelio s nama ljudima svojim ulaskom u vrijeme i prostor, svojim utjelovljenjem. Ta je njegova tjelesnost na križu usmrćena, ali ne i dokinuta. I kao uskrsli on je tjelesan, istina proslavljenim, neraspadljivim, duhovnim tijelom. Njegovu je čovječnost Bog uskrsnućem potpuno uzeo k sebi, inače, kakvu bi nam nadu otvaralo njegovo uskrsnuće? Ništa što nam kao ljudima pripada nije isključeno iz uskrsnuća, iz NADE u USKRSNUĆE. Na putu u Emaus Učenici su susreli Uskrsloga u tijelu, ali ga ne uspijevaju prepoznati. Očito je da je riječo nekom drugačijem tijelu, o proslavljenom tijelu koje će biti prepoznatljivo jedino na temelju onoga što je Isus za zemaljskoga života činio.
Putem im je Isus tumačio Pisma. Protumačio im je sve što se s njim, Isusom iz Nazareta, dogodilo. Luka navodi Isusove riječi: „O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu. Jedini znak da su nešto od toga shvatili jest njihovo navaljivanje da ostane s njima na večeri. Kažu mu: „Ostani s nama, jer zamalo će večer i dan je na izmaku!“ Uz malo oklijevanje, on pristade i ostane s njima. „Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju.“
Ovdje zapravo, nije važno jelo, nego prepoznavanje. Luka jasno ističe da im je njegovo ponašanje za stolom otvorilo oči. Prepoznali su ga po „ lomljenju kruha.“ Prepoznali su ga kao onoga koji je to isto učinio one večeri kad je bio s njima na Posljednjoj večeri. Oči su im se otvorile, a on im tada iščeznu s očiju. Nisu ga mogli zadržati. Njegova tjelesnost, ona uskrsla, prepoznatljiva je sada u novome ZNAKU – u sakramentu razlomljenoga kruha koji se dijeli u sustolničkom zajedništvu.
Uskrsli traži zajedništvo s onima koji žele da ostane s njima. To su i ova dvojica učenika, na putu u Emaus. U uzajamnom zajedništvu on im se otkriva. Njegovo je zemaljsko tijelo bilo sakrament zajedništva i posebnoga odnosa s ljudima, a takvo je i uskrslo. U tom zajedništvu, koje ni smrt ne može prekinuti, moguće ga je prepoznati. On se uvijek davao ljudima kao hrana, kao kruh, pa to čini i kao Uskrsli. Sada, davanju Uskrsloga, prethodi Riječ. Uskrsli Isus doista je svoje zajedništvo s učenicima najprije pripremio riječima. Protumačio im je bitne dijelove Pisma, a onda kad je uslijedio čin davanja kruha, shvatili su da im je „srce gorjelo,“ dok im je putem otkrivao Pisma. Tada rekoše jedan drugome: „Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?“ U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Vratiše se svjedočiti o Uskrslom Isusu. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: „Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!“ Pripovijedali su im o njihovom događaju s puta i kako prepoznaše Gospodine u „lomljenju kruha.“
Riječ Kristova je bitna za život Crkve. Ona je nezaobilazni čimbenik ljudskosti. Znakovitom, sakramentalnom Božjem davanju u KRUHU, prethodi uvijek Božja RIJEČ. Riječ koja izriče smisao znakovitog čina, zajedno s njim, tvori SAKRAMENT. Jesti od istoga kruha, piti iz iste čaše s Isusom, bijaše znak osobita zajedništva s njime i među sobom. Tako nam ovo uskrsno evanđelje naviješta u Crkvi, „dva stola,“ svake nedjeljne mise: stol Božje Riječi i stol Božjega Kruha – Euharistiju.
