Osamnaeste nedjelje kroz godinu 6. kolovoza u župnoj crkvi sv. Josipa u Ličkom Osiku svečanu svetu misu u suslavlju župnika preč. Luke Blaževića predvodio je vojni kapelan iz Karlovca vlč. Ivan Blaževac.
Isus je s apostolima tri godine živio, razgovarao, ulazio im u srce i preobražavao ih. Znao je jedno: samo ako se obrate i preobraze u nebeske osobe, moći će druge oduševljavati za nebo.
U Izraelu, u donjoj Galileji, 9 km jugoistočno od Nazareta, 18 km zapadno od Galilejskog mora, nalazi se brdo Tabor. Visoko je 588 m. Etimologija imena Tabor potječe od riječi „taboureau“, što znači središnja kupola prostora, kako je brdo i smješteno, a budući da je sasvim odvojeno od lanca planina i zaobljeno od podnožja do vrha, izgleda baš poput kupole.
Prije dolaska Izraelaca, na gori je postojalo svetište Kanaanca, čiji su ostaci vidljivi i danas u kripti bazilike. U Starom zavjetu se spominje na više mjesta, a neka izraelska plemena držali su to brdo svetom gorom.
Premda se u današnjem evanđelju ne spominje ime brda, kršćanska tradicija od početka drži da je to mjesto Isusova preobraženja, a od 4. st. Tabor postaje mjestom kršćanskih hodočašća i uspona. Uz franjevačku baziliku na vrhu brda nalazi se i pravoslavna crkva.
Isus s apostolima na Gori
Isus danas s trojicom apostola, Petrom, Ivanom i Jakovom odlazi na brdo Tabor. Išao je ususret Ocu, pomoliti se, pa je pozvao i trojicu apostola. I oni su se molili, no, od penjanja uzbrdo i umora oni su pozaspali. Kad su se probudili ugledali su nevjerojatan prizor. Prizor kakav nikad nisu vidjeli u svom životu: Isus, potpuno preobražen u nebeskom sjaju, blista u neopisivoj bjelini i haljinama poput snijega. Sjaj i bjelina bili su toliko jaki da se nije moglo gledati. A uz njega dvojica velikih starozavjetnih proroka: Mojsije i Ilija. Petar, sav uzbuđen i zanesen progovori: „Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu!“ Petar bi im pravio kućice na Taboru, a oni u kući nebeskog sjaja i svjetlosti. Zaista od zanosa nije znao što govori.
Poziv na preobrazbu
Isus je s apostolima tri godine živio, razgovarao, ulazio im u srce i preobražavao ih. Znao je jedno: samo ako se obrate i preobraze u nebeske osobe, moći će druge oduševljavati za nebo. Samo obraćen i preobražen čovjek može drugoga obraćati i preobražavati. Stoga im je pričao o kraljevstvu nebeskom, o ljepoti vječne radosti i o nebeskom Jeruzalemu u koji trebaju doći jednoga dana. A danas im je na brdu pokazao kako će i oni izgledati ako ostanu vjerni zadatku koji im povjerava. Danas im je pokazao ljepotu nebeskog stanja u koje trebaju dovoditi druge ljude i učiniti ih nebeskim stanovnicima. Za Isusa je najveća preobrazba – obraćenje i kajanje, stoga je od početku svoga javnog djelovanja stalno pozivao i svoje apostole i sav narod: „Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!“(Mk 3,1-2). Znao je da u kraljevstvo nebesko može doći samo obraćen i preobražen čovjek.
Sakramenti – mjesto susreta i preobrazbe
Najveću preobrazbu na ovoj zemlji kršćanska osoba doživljava u trenutku krštenja. Tada postaje dijete Božje, novi čovjek, pun Božje milosti, bez ikakva grijeha, u duši potpuno čist i bijel, u nebeskom sjaju. Novo, preobraženo stvorenje! Stoga svećenik na krštenju stavlja bijelu haljinu na dijete i govori joj ime uz riječi: „… postao/la si novo stvorenje i Krista si obukao/la. Bila ti ova bijela haljina znakom toga dostojanstva. Potpomognut/a riječju i primjerom svojih najbližih donesi je neokaljanu u život vječni. Amen!“
Tko se to od nas ne sjeća ljepote prve svete pričesti! Sjedinjeni s Kristom u bijelim haljinama i duši čistoj i sjajnoj kao sunce! Potpuno preobraženi i novi! Radosni i sretni, a još radosniji i sretniji naši roditelji i cijela obitelj! Isti takav susret i duhovnu preobrazbu doživjeli smo na svetoj krizmi. Sakrament vjenčanja ponovo je takav isti susret s Kristom: haljina čista i bijela, a duša još čistija i bijelja, sjaji kao sunce. Vanjska bjelina i sjaj upućuje na unutarnju preobrazbu duše. U svećeničkom ređenju novozaređeni svećenik doživljava pravu duhovnu obnovu i preobrazbu. Bijele i sjajne svete haljine odražavaju ljepotu preobražene duše, a uz Isusa na oltaru biskup i svećenici poput Mojsija i Ilije na brdu Tabor kako smo danas doživjeli u svetom evanđelju.
Mount Everest – težnja za visinama
Tabor je obično brdašce na koje se nije teško popeti niti s njega sići. Možeš to učiniti nekoliko puta na dan. Međutim, postoji jedna planina na koju se vrlo teško popeti jer je pod vječnim snijegom, ledom, vjetrom i lavinama. Takva je samo jedna jer je najviša na svijetu. Visoka je 8 848 metara. Kao što znamo to je poznati Mount Everest, najviši vrh na svijetu. Dio je planinskog lanca Himalaje u Aziji, lociran na granici između Nepala i Kine. S kineske strane nalazi se na području autonomne pokrajine Tibet. Na samom vrhu dubina snijega i leda iznosi promjenjivo 3,5 metara. Prvi penjači koji su dosegli sami vrh planine, potpomognuti svojom ekspedicijom, bili su Edmund Hillary iz Novog Zelanda i Tenzing Norgaya iz Nepala. Dogodilo se to 1953. godine. Do kraja penjačke sezone 2008., 2 700 osoba ostvarilo je 4 102 uspona na vrhunac. Everest je do sada uzeo 210 života. U "zoni smrti", najtežem dijelu puta, uvjeti su toliko teški da su mnoga tijela poginulih ostavljena na mjestu. Prvi helikopter sletio je na vrh Mount Everesta 2005. godine. Prva žena na vrhu bila je 1975., Japanka Junko Tabei. Najmlađa osoba na vrhu Mount Everesta bio je 13-godišnji Jordan Romero koji se popeo u svibnju 2010. Najstariji penjač, koji je dosegao vrhunac Mount Everesta bio je Min Bahadur Sherchan, koji se na vrh popeo 2008. godine, a imao je 76 godina.
Prvi Hrvat na vrhu Mount Everesta bio je 1979. Stipe Božić, koji je svoj uspjeh ponovio i 1989. godine. Planina je dobila naziv po Britancu Georgu Everestu koji je bio glavni britanski geodetski nadzornik za Indiju od 1830. do 1843. Naziv je predložio njegov nasljednik Andrew Waugh, koji je 1856. prvi izmjerio današnju visinu Mount Everesta. Georg Everest je preminuo 1866. Pokazuje li i ova najviša planina na svijetu da ljudski duh teži prema visinama i uz najveće opasnosti i životne gubitke?
Oltar i euharistija – brdašce preobrazbe
Isus nije samo onda, prije 2 000 godina pozvao svoje apostole na brdo da se zajedno pomole. On i danas, svakoga od nas zove svake nedjelje na svoje „brdašce“ susreta, razgovora, pjesme, molitve i – preobrazbe. To „brdašce“ je oltar i sveta misa. On nas poziva preko svete Crkve u njezinoj prvoj zapovijedi: „Svetkuj zapovjedne blagdane i slušaj pobožno svetu Misu u nedjelju i zapovjedne blagdane.“U svakoj svetoj misi Isus se preobražava: od onog običnog svakodnevnog kruha postaje bijela sjajna hostija, presveta, nebeska hrana za sve nas. Odazivam li se redovno, odem li, jesam li sretan radi toga susreta i jesam li zahvalan Isusu na pozivu i na susretu. Potičem li i svoju djecu da redovno odu na susret s Isusom? Da se duhovno obnove, preobraze, dobiju milosti sa svete mise. Ili ne marim?! Kako se lako primijeti kad je manje naroda u župnoj crkvi: kad je nevrijeme, kiša, snijeg, led, velika vrućina! A 210 ljudi dosada poginulo jer se htjelo popeti na Mont Everest. Riskirali život da se uspnu na brdo! A nisu morali. Je li moguće da kao „veliki vjernik“, kako se hvalim, nisam spreman malo se skvasiti za Isusa, malo se smrznuti za susret s njime ili pretrpjeti malo vrućine da bi se popeo na njegovo „brdašce“?
Pozvani na obraćenje i duhovnu preobrazbu
Isus nas svakodnevno poziva na obraćenje i preobrazbu. Deset Božjih zapovijedi, dvije zapovijedi ljubavi, sedam svetih sakramenata, sedam darova Duha Svetoga, sedam djela duhovnog milosrđa, sedam djela tjelesnog milosrđa, savršeno pokajanje u našem ovozemaljskom životu svakodnevno nam posvješćuju i pozivaju nas na kršćansko ponašanje, opraštanje, ljubav, poštenje, međusobno prihvaćanje, dobra djela, molitvu i milosrđe prema svakom čovjeku. Kolikogod se trudili i borili, ipak, kao slabi ljudi svakodnevno ponovo padamo u iste grijehe, iste đavolske zamke i iste varke. No, Isus nam je ostavio svetu ispovijed kao mjesto susreta najljepše duhovne radosti. Sveta ispovijed ja za nas kršćane posebno „brdašce“ milosti na kojem razgovaramo s Isusom o svojim najintimnijim stvarima, na kojem čistimo svoju dušu od najgore prljavštine, na kojem dobivamo oproštenje svih grijeha, na kojem nas Isus čvrsto zagrli kao brata ili sestru i s kojega odemo beskrajno sretni i radosni. Na to „brdašce“ dođemo crni, čađavi, prljavi, bolesni. A s toga brdašca odemo u svojoj duši bijeli, sjajni, čisti, zdravi, novi, preobraženi. Ispovijed je najljepše mjesto susreta s Isusom. Tu nas on preobrazi i učini sjajnima kao sunce tako da smo toga trena spremni za one nebeske bjeline i sjaj. Stoga se ispovijedajmo redovno i pričešćujmo se često kako bismo mogli ostati što dulje s Isusom na „brdašcu“ sjajni, bijeli i preobraženi.
Foto: Tomislav Ratković
Razmišljanje: Katolički tjednik
