Dvadeset i prva je nedjelja kroz godinu i posljednja nedjelja u mjesecu kolovozu.
Svečanu svetu misu u 11,00 sati predvodio je župnik preč. Luka Blažević, a propovijedao je preč. Nikola Turkalj. Na misi su pjevanje predvodili članovi zajednice Dobri pastir koji su ovih dana bili na duhovnoj obnovi u našem Pastoralnom centru.
Od ove nedjelje preč. Nikola će biti s nama i na pomoć našem župniku jer je prema dekretu biskupa mons. Zdenka Križića dodijeljen našem župniku kao sužupnik.
Župnik Luka je preč. Nikoli na početku mise zaželio dobrodošlicu u našu župu.
Nakon svete mise članovi Pastoralnog vijeća su pokraj crkve počastili župljane pićem i kolačima i zaželjeli preč. Nikoli da se lijepo osjeća u našoj župi za vrijeme povjerene mu službe.
U svojoj propovijedi preč. Nikola približio je vjernicima današanje evanđelje, tj. tko je Isus Krist za nas. Također je zahvalio župniku Luki na upućenim riječima dobrodošlice u našu župu.
Neka dragi Bog blagoslovi obojicu svećenika da što bolje mogu voditi naše župe na slavu Božju.
Pitanje koje i danas odzvanja
U evanđeoskom ulomku odlazimo s Isusom i apostolima u Cezareju Filipovu te tu slušamo prekretnicu Isusova mesijanskog djelovanja. Do tada je Isus propovijedao Galilejcima, a od tada će apostoli propovijedati cijelom svijetu! Isus odvodi učenike u Cezareju koja se odlikovala mnoštvom poganskih hramova i bogova i tu ih pita jedno od najvažnijih pitanja: „Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?“ i dobiva ne jedan nego tri odgovora, a kroz povijest će se ti odgovori još više umnažati do neizbrojivosti jer svatko od nas ponaosob mora Isusu odgovoriti tko je on za njega. Istupa Petar i progovara, ne samo u svoje ime, nego u ime Dvanaestorice. Isus u Petrovoj ispovijesti prepoznaje Očev intervent, iskaz Očeve ljubavi prema sebi (slično govori i u Mt 11,25). Petar dakle, „prorokuje“, govori u Božje ime. Isus je Krist, grčki Hristos, hebrejski Mesija, to jest Pomazanik. Matej ovdje naglašava kroz Petrova usta još i više, da je Isus „Sin Boga živoga“! Ovo je pouskrsni izričaj i očitovanje vjere prve Crkve. Ova Petrova ispovijest dodiruje se s izjavom Očevom u krštenju i preobraženju (usp. Mt 3,17; 5,17). Pravi odgovor nije dohvatljiv ljudskoj učenosti nego srcu i vjeri: „Blago čistima srcem, oni će Boga gledati“ (Mt 5,8). Petar ga je prepoznao Bogom, jer mu je Bog objavio. O Bogu se ne može bez Boga. Kako bi poznati teolog fra Rufin Šilić izrekao svoje mišljenje o ovom pitanju: „Pravi odgovor je dao onaj, tko oprosti, tko u svađi popusti, tko u svojoj kući i okolini stvori mir. Taj je dao pravi odgovor životom. Taj je shvatio, što to znači Kalj mira.“
Isusov kompliment
Isus uzvraća komplimentom te govori iz punine svojega, tek ispovjeđenog bića, iz punine svojega mesijanstva i bogosinovstva. Čim je Šimun identificirao Isusa, odmah je i Isus identificirao njega nazvavši ga Stijenom! – kako se do tada nije nitko zvao. Time je ustvrdio da će na njemu izgraditi „Crkvu svoju, koju ni vrata paklena neće nadvladati“. Ona će biti Majka sve Božje djece.
Isus između sebe i Petra postavlja jednu novu zbilju – Crkvu! Ona je ljubljena Zaručnica Kristova. Svaki kršćanin je uključen u misteriozno biće Crkve koja je produženi Krist! „Svi ste vi Jedan u Kristu“ (3,28), reći će Pavao Galaćanima. Stoga i mijenja, zapravo, proširuje Petru ime. I Abrama je nekoć Bog prozvao Abrahamom da ga time nekako „umnoži“ (Post 17,5). Aramejski Kefa, grčki Petros, označuje čvrstinu, živac kamen – temeljac. A po Bibliji, novo ime znači novu službu, važnu za tijek Božje povijesti spasenja.
Uz novo ime Isus daje i nove ovlasti, opunomoćenja. „Ključevi“ se pobliže određuju riječima „vezati i odrješivati“ što u ondašnjem žargonu označuje vlast „pripuštati i isključivati“ iz mesijanske zajednice Božjega naroda. Kao što Izaijin klin označuje trajnost i stabilnost, i Kristova će Crkva uživati nepobjedivost. Vrata paklena = vrata Hada tj. Podzemlja u biblijskom jeziku označavaju vlast Smrti i Sotone. Očito se ta Kristova riječ odnosi na puninu života, i to onu puninu koju daruje Uskrsli svojoj Crkvi i po Crkvi svakom svojem spašeniku. Mnogi bi i danas mogli obescijeniti Kristove učenike, mnogi bi mogli reći da nisu dovoljno hrabri, nepovjerljivi, neprokušani, ograničeni… sve to može biti djelomice točno, ali tko smo mi koji sudimo i prosuđujemo. Krist uzima ono što nije da posrami ono što jest i jedini je On koji nas u potpunosti poznaje i zna našu vrijednost.
Kao i uvijek do sada, nudim jednu lijepu priču koja bi nas trebala potaknuti na razmišljanje o današnjem pitanju i o našem odnosu prema Bogu! Imam li vremena za Boga i što me to sputava i sprječava vidjeti ga kakav jest i znati da je On jedina sreća koja vodi u život!?
„Gospodin me jednoga dana pozvao jer je trebao nekoga za poslanje. Rekoh:
– Gospodine, pomoći ću ti, ali u ono malo vremena između studiranja, provođenja vremena s mojim mužem, posla od 8 do 18 i rada u zajednici s našom djecom. Vidiš, ne mogu ići odmah sada jer imam puno obaveza, zauzeta sam.
– Dobro, ali gdje ću naći spremnu osobu? Mislio sam da sam tvoje ime vidio na popisu raspoloživih osoba.
– Gospodine, to je bila molitva od prošle godine, ali od tada se mnogo stvari promijenilo.
– Kao na primjer? – upita On.
– Pa, radim na svojoj doktorskoj radnji i mnogo me ljudi treba, a i moj muž očekuje da je uvijek sve spremno i povrh svega moja zajednica očekuje od mene da joj pomognem tako da…
– Dobro, vidim da si zauzeta, pa idem, ali pričat ćemo opet ako budeš imala malo vremena.
Prolazili su tako dani, tjedni i mjeseci, a ja sam ispunjavala svoje svakodnevne obveze.
Jedne večeri, dok sam učila za završni ispit, primila sam telefonski poziv iz bolnice. Moj je muž imao strašnu nesreću i bio je u kritičnom stanju. Odbacila sam sve stvari i otrčala do bolnice gdje sam pronašla muža koji se borio za život. Odmah sam počela moliti 'Gospodine, ne uzimaj ga sada, ne bih to mogla podnijeti.' Ali moja se molitva odbijala od zidova i vraćala u moje vlastite uši. Ujutro sam napustila bolnicu umorna i zabrinuta.
U učionicu sam ušla upravo pred početak ispita. I kada je profesor počeo postavljati pitanja, htjedoh odgovoriti ali glas nije izlazio iz mene. Počeh ponovno moliti. Molila sam zdušnije, ali čuo se samo eho moje molitve. Bila sam ljuta na Boga jer ga nisam mogla naći kad mi je trebao. Nisam mogla objasniti profesorima što mi se događa. Nakon ispita nazvala sam na posao. Bila sam izvan sebe i nisam mogla na posao. Objasnila sam svojoj nadglednici što mi se dogodilo i ona mi je predložila da uzmem slobodno vrijeme. Nakon što sam posjetila muža u bolnici otišla sam kući te utonula u stanje očaja i plača.
Upravo tada sam čula da me netko zove.
– Gospodine, jesi li to Ti?
– Da, ja sam. Imaš li malo vremena? Mislio sam da malo popričamo o…
Umjesto da sačekam i čujem Njegovo pitanje, onako zlobna i ljuta, napadoh ga:
– Gdje si Ti danas kad sam te trebala? Ni sinoć te nisam mogla naći, a zvala sam Te, vikala, a jedino što sam čula bio je eho mojih zidova. Moj muž umire, pala sam na ispitu, možda ostanem bez posla, a Ti dođeš i htio bi popričati.
Gospodin me prekide u mom ludom govoru:
– Dijete moje, odlučio sam pustiti tvog muža da se odmara da bih tebe zadržao u kući nekoliko dana, da bi ti imala vremena za mene. Jer tebe, više nego tvoj muž, tvoj posao i zajednica tvoja, trebam Ja.
Stišala sam se i počela plakati. Sjetila sam se svoje molitve i želje da idem i učinim nešto za Gospodina. Sa suzama u očima rekoh:
– Gospodine, pošalji me, ići ću!“
Razmišljanje: Katolički tjednik
