U nedjelju 10. rujna na 23. nedjelju kroz godinu svete mise su slavljene u župnoj crkvi sv. Josipa u Ličkom Osiku u 9,00 i 11,00 sati.
Misno slavlje u 9,00 sati predvodio je sužupnik preč. Nikola Turkalj, a u 11,00 sati župnik preč. Luka Blažević.
Razmišljanje:
Dezorijentirani
Možda se na našim nedjeljnim misnim slavljima često oduševimo za život po evanđelju, ali kada dođemo kući već plamtimo od srdžbe zbog običnih malih i nepotrebnih stvari. To je znak da nam je srce prenatrpano svakojakim stvarima pa smo i mi u toj prenatrpanosti dezorijentirani. Ne prepoznajemo više ni rođenog brata, susjeda ili prijatelja. Ne volimo ni da nam netko o tomu „pridikuje“ i da nas upozorava na to. Možda nam to stvara bol i otežava hod, ali ipak se treba suočiti s nespojivošću našeg života i kršćanske poruke koja može i u nama postati blaga i radosna vijest. Po čemu se zapravo mjeri uspješnost našeg života? Kada bi to bilo po nesuglasicama i nepraštanjima, mi bismo bili jako uspješni, ali s druge strane, ako ne želimo evanđelje primijeniti u svoj život Isusa ostavljamo sama u Getsemaniju, na križu i Golgoti pa čak ga i pokopavamo u svojim bližnjima kad kažemo: „On je za mene mrtav!“ Gdje smo tada na ljestvici života? Živimo li ili smo duboko pokopani zajedno sa svojim bližnjima koje zapravo ne volimo.
Na početku smo nove školske godine. Sada imamo novu priliku ohrabriti naše najmlađe za životnu borbu. Nemojmo nikada propustiti učiniti za njih sve što je potrebno i što možemo. Oni su poput sićušnog sjemena koje obećava veličanstvene plodove. Ujedno molimo za njih da im, kao i nama samima, nikad ne pomanjka snage i volje za život. I nema ga bez Isusa. On ga daruje u izobilju.
Brat ili poganin?
Miroslav Krleža u pjesmi Jeruzalemski dijalog opisuje ljudsko-božansku tragikomičnost nesporazuma i dijaloga kroz cijelu povijest. Ona se na tren zaustavila u Isusu Kristu, a onda se nekako našom nesmotrenošću nastavila u nama:
A tako? On je iz Nazareta?
- Pa naravno: piljarica na uglu – to mu je
rođena teta!
- A ja sam čula, da je on nezakonito dijete
I da mu otac ulice mete.
- Rođen je u štali, to je stalno;
Uopće: podrijetlo tog dječaka je nejasno i
Kalno.
S nekakvim starcem da mu se klati mati.
Tko bi mogao, gospa, sve te skandale znati?
- Pa dobro. Ima li on kakve škole?
Je li svršio maturu?
Neki dan na cesti
Poljubio je jednu javnu curu!
S dangubima pije; za njim idu
Sami bokci, slijepci i ribari,
A sad je stao i djecu da nam kvari.
Već su i prijave stale da protiv njega
Policiji stižu.
Pazite dobro, gospa,
Taj će dečko svršiti na križu!
Nadahnuće za ovu pjesmu Krleža je našao na ulici, čuvši šaputanja dviju poznanica, ali prepoznajući u njima navike mnogih. Čak ni Sin Božji nije mogao biti pošteđen prljavih insinuacija, jer samo je čistima sve čisto. Nakon toga dolazimo do teške teme (ne)praštanja. Treba li oprostiti svima ili samo onima koji traže oproštenje, popravljaju se i kaju za učinjeno zlo. Kada se ispovijedamo od nas se tako traži: da se pokajemo za grijehe, da nadoknadimo učinjenu štetu i da obećamo da nećemo više griješiti. To je uvjet oproštenja. Analogno tomu tako bi trebalo biti i kada praštamo svojim bližnjima. Pa ipak bolje je „bratski“ oprostiti jer pravda i osveta nisu naša svojina, nego Božja. Praštajući, mi skidamo sa sebe teret grijeha i predajemo Božjem sudu ovlast da On po svom božanskom milosrđu postupa jer On zna kako je tko satkan, zašto je takav i na koncu naše praštanje će Bog nama uračunati u oprost grijeha. Zato svojim praštanjem od propalog grješnika činimo ponovnog brata. I sam Bog je svoju svemoć pokazao najviše praštanjem, više nego stvaranjem, kaže se u jednoj misnoj zbornoj molitvi. Samo sitne duše ne mogu oprostiti. Velikodušni i vjerni s lakoćom opraštaju i oslobađaju se tereta.
Kao ogledni i(li) pješčani sat
Ljudski život, pa i vlastiti, kao i živote svojih bližnjih možemo usporediti s oglednim satom,ali i s pješčanim satom.
Ogledni satje vezan uz školu. Služi za primjer drugim kolegama, a na korist je svim korisnicima, tj. djeci - učenicima. U njemu se upotrebljavaju najsuvremenije metode učenja i najzanimljiviji pristup odabranoj materiji. Primijenjeno na naš život, uspješni smo samo ako smo primjer drugima. Naš život nije uzaludan samo ako drugi imaju od njega koristi.
I pješčani sat je živopisan u našem životu, opominje nas same, kao i naše bližnje.
Nastali su u 14. st. zamijenivši mjerne instrumente načinjene u antičko doba – sunčanike, svijeće i vodene satove. Danas imaju samo simboličko značenje kada označavaju jednostavno vremensku prolaznost. Tako i ljudski život neminovno prolazi i može se samo zaustaviti u djeci, u bližnjima, u vrhunskim umjetničkim djelima. „Non omnes moriam – neću sav umrijeti“,govorili su stari Latini. Ali ako nas svlada srdžba, već smo napola mrtvi jer će se iz nje roditi stotinu drugih grijeha. Pomanjkanje ljubavi postala je posvemašnja kategorija. „Ljubav bližnjem zla ne čini“,kaže danas Sv. Pavao, a oko nas je puno zla, dakle nestalo je ljubavi. Zapravo kada je nestalo molitve, nestalo je svega, ponajviše zadovoljstva u ljudskim srcima, nestalo je mira, nestalo Božjeg blagoslova. Isus nas upozorava da smo odgovorni ne samo za sebe već i za svoje bližnje – braću.
Bližnji kao anđeli čuvari
Bog je u svom spasenjskom naumu sve tako mudro i svrsishodno isplanirao do u tančine. I anđele nam je dao da nas čuvaju i da nas na kraju povedu u raj, kako molimo u ukopnom obredu. I svojim bližnjima smo pozvani biti kao anđeli, čuvati jedni druge da ne griješe i da ih ne navodimo na zlo, ali da ih i opominjemo kada je to potrebno, blago i strpljivo, kao što to i dobri Bog čini s nama. „Tebe sam, sine čovječji, postavio za stražara Domu Izraelovu“,progovara danas Bog na usta proroka Ezekiela.
I Psalmista kaže: „Na usne mi Jahve, stražu postavi i stražare na vrata usana mojih“ (Ps 141,4). Da bi se moglo utjecati na druge, mora se najprije gospodariti sobom, osvojiti slobodu, voljeti druge, željeti im dobro i tek tada se može očitovati Isusov prijedlog diskretne intervencije. Ali najbolja od svega je „preventivna metoda“, kakvu je koristio veliki odgojitelj mladeži don Bosko. Biti primjer drugima u strpljivosti i ljubavi - najveći je odgoj, kako nam je pokazala i dokazala rajska Majka Terezija. Tada neće trebati druge ni opominjati, nego samo voljeti.
Razmišljanje: Katolički tjednik
