Danas se sjećamo našeg velikog sveca, sv. Leopolda Bogdana Mandića čiji kip imamo u svojoj crkvi i čije su moći pohranjene u oltaru. Nedavno smo posjetili i njegovo svetište u Padovi gdje je on živio i djelovao. Danas je sveta misa u 18 sati,a u 17:30 počinje molitva krunice.
Svetac Prezbiter O. Leopold roden je 12. svibnja 1866. u Herceg-Novom, u Boki kotorskoj, od roditelja Petra Mandica i Dragice, rodene Carevic. Na krštenju je dobio ime Bogdan, a po ulasku u kapucine promijeni ga u Leopold.
Bio je najmlade od dvanaestero djece. I ta cinjenica, tko zna o njoj razmišljati, vec sama od sebe mnogo govori. Bez velikodušnosti Bogdanovih roditelja da prihvate njega, dvanaesto dijete, Crkva bi ostala veoma prikracena. O. Leopold bio je jedan od njezinih najvecih i najrevnijih djelitelja sakramenta pokore. Kolike je on tisuce pokornika pomirio s Bogom?! Svi bi ti bez njega, bez susreta s njime kao ispovjednikom, ostali silno prikraceni. I naša domaca Crkva na hrvatskom jezicnom podrucju ostala bi prikracena za jednoga velikoga i slavnoga Božjega slugu, danas poznata i štovana po cijelom katolickom svijetu. Mnoge dobrotvorne ustanove ustanovljene su u njegovo ime i s njime se ponose. Dok se veselimo nad našim svecem, ocem Leopoldom, dostojno je i pravedno da odamo dužnu zahvalnost i roditeljskoj velikodušnosti njegova oca i majke.
Bogdanovi roditelji bili su duboko vjerni kršcani. O svojoj majci otac Leopold, vec poodmakao u dobi, izjavio je ovo: "Moja je majka posjedovala izvanrednu pobožnost; njoj narocito zahvaljujem sve ono što jesam." Dobri otac pratio je svako jutro malog Bogdana u crkvu na svetu misu i pricest, što je tada bilo nešto posve neobicno. U duboko kršcanskom obiteljskom ozracju Bogdan je od malena ucio mnogo moliti. Njegova dobrostojeca obitelj nije uspjela sacuvati blagostanje. Gospodarske prilike bile su sve teže i teže. I to je za buduceg velikog ispovjednika i tješitelja duša u ispovjedaonici bilo od velike važnosti. Druge ce u slicnim prilikama znati tješiti iz vlastitog iskustva. Živeci u Herceg-Novom medu pravoslavcima, Bogdan je veoma rano upoznao i iskusio žalosnu cinjenicu rastavljenosti kršcanske brace. Zato je još kao djecak govorio: "Dobro, ja cu se posvetiti spasenju tolikih siromašnih i nesretnih ljudi. Postat cu njihov misionar." Promatrajuci nesebicno djelovanje kapucina u svom rodnom gradu, koje su cijenili i tražili ne samo katolici vec i pravoslavci, Bogdan je mislio da ce svoj misionarski naum najbolje ostvariti ako stupi u njihov red. Roditelji su se složili s njegovim izborom zvanja, premda im je rastanak s njime bio veoma težak. Možemo ih razumjeti jer je Bogdan bio veoma dobar sin.
U dobi od 16 godina on ostavlja rodnu kucu te polazi na nauke u Serafsko sjemenište u Udine, u sjevernoj Italiji. Nakon dvije godine u Bassanu zapocinje novicijat. 2. svibnja 1884. oblaci redovnicko kapucinsko odijelo i dobiva ime Leopold. Život je u novicijatu venetske kapucinske provincije bio vrlo strog pa je pravo cudo kako je sa zdravljem krhki fra Leopold mogao izdržati redovnicku stegu. 4. svibnja 1885. položio je prve jednostavne zavjete, a zatim je poslan u Padovu na filozofske nauke. G. 1888. polaže svecane zavjete i prelazi u Veneciju na studij teologije te neposrednu pripravu na sveceništvo. Sretan dan njegova svecenickoga redenja svanuo je 20. rujna 1890., kad ga je kardinal Domenico Agostini zaredio za svecenika.
O. Leopold je od mladosti u srcu osjecao Božji poziv da radi medu kršcanima odijeljenim od Rima. Prve godine svoga sveceništva mišljaše da mu je poci medu njih i tamo raditi. Ali, kad je nakon kratkog boravka u Zadru, Kopru i na Rijeci, po volji svojih poglavara bio konacno odreden za Padovu, shvatio je na koji ce nacin vršiti svoj ekumenski apostolat te uskliknuo: "Odsada pa u buduce svaka duša koja bude tražila moju službu bit ce moj Istok." Kao dugogodišnji neumorni ispovjednik on ce sve svoje molitve, žrtve, napore prinositi na veliku nakanu: "Da svi budu jedno!"
Tijekom punih 40 godina o. Leopold ce od ranog jutra pa do poslijepodnevnih sati sjediti u ispovjedaonici i neumorno ispovijedati. Procesije pokornika opkoljavale su njegovu skromnu ispovjedaonicu. Njegovi su pokornici bili ljudi iz visokog društva, lijecnici, profesori i intelektualci, ali i mali priprosti svijet. On ih je sve s jednakom ljubavlju primao, tješio, duhovno vodio, s Bogom pomirivao. Prije smrti o. Leopold je prorekao da ce kapucinski samostan u Padovi biti razrušen od bombi. Ipak, kod te strašne ratne katastrofe njegova ispovjedaonica osta poštedena da bude trajan znak njegova pomiriteljskoga apostolata. Brojni hodocasnici, koji sa svih strana dolaze na njegov grob, doticu se s poštovanjem i njegove drage ispovjedaonice u kojoj je zaslužio nebo, u kojoj je vršio svoje ekumensko poslanje Kad je otac Leopold 30. srpnja 1942. umro u Padovi, njegov pogreb bî vec njegova proslava na zemlji, predigra onoga što ce se dogoditi kasnije kad bude svecano proglašen blaženim i svetim. Leopolda iz Herceg-Novog (Leopoldo da Castelnuovo) proglasio je svetim Ivan Pavao II. 16. listopada 1983.
