Mons. Zdenko Križić, novoimenovani nadbiskup i metropolit Splitsko-makarske nadbiskupije, slavio je u nedjelju, 15. listopada u gospićkoj katedrali Navještenja BDM misu zahvalnicu za vršenje biskupske pastirske službe u Gospićko-senjskoj biskupiji. Uz nadbiskupa Križića, euharistiju su suslavili su preč. Mišel Grgurić, preč. Nikola Turkalj, mons. Milan Šimunović, o. Anto Knežević, o. Tiho Radan i vlč. Mile Rajković uz njih su asistirali bogoslovi i ministranti.
Na početku mise, nadbiskup Zdenko pozdravio je okupljene, naglasivši kako u ovoj misi želi prikazati zahvalu za sedmogodišnju biskupsku službu te moliti za što skoriji izbor novoga biskupa, za nova svećenička i redovnička zvanja, kao i za sve svećenike, redovnice, vjernike, za mladež i djecu, za mlade bračne parove kao i za sve bolesne, nemoćne, osamljene i ostavljene za sve žitelje Gospićko-senjske biskupije i cijele Hrvatske. U svojoj homilij nadbiskup Zdenko govorio je o životu svete Terezije Avilske: “Sveta Terezija Avilska nije išla u školu niti jednog dana. Čitati i pisati, ono najminimalnije, naučila je u kući, u obitelji. Budući da je živjela sveto, i imala mnoga duhovna i mistična iskustva, na zapovijed njezinih redovničkih poglavara ili na želju redovnica s kojima je živjela, napisala je preko 3.000 stranica u kojima je opisala svoja iskustva Boga i svoja iskustva molitve. Kao što su učenici jednom promatrali Isusa u molitvi, tako su i redovnice koje su s njom živjele, promatrajući njezin život i njezinu molitvu, zaželjele da im ona napiše kako ona moli.“
Naglasio je kako veliki doprinos prevođenju njenih djela dolazi baš iz Like: „Na hrvatski jezik je njezina djela prvi preveo naš svećenik Fran Binički, iz Mušaluka, čiji grob se nalazi na groblju u Ličkom Osiku. Bio sam na njegovu grobu u više navrata i neizmjerno sam zahvalan Bogu za tog čovjeka profinjene duhovnosti koji je napravio ovo veliko djelo za naš vjernički narod.“
Nadalje je govorio kako zbog dubine duhovne nauke u tim Terezijinim djelima, sveti papa Pavao VI, je proglasio svetu Tereziju 1970. Tereziju naučiteljicom Crkve. Ona je prva žena s tim naslovom, nakon gotovo 2.000 godina kršćanstva. Tom prilikom je definirao Tereziju kao učiteljicu molitve i duhovnog života, sa naglaskom da je to njezina uloga u Crkvi i danas. Papa je tada između ostalog rekao: „Pred nama je izvanredna žena, učiteljica molitve i duhovnog života, velika kontemplativka i neumorna djelatnica. Kako je velika! Kako je jedinstvena! Kako je humana! Kako je privlačna“. Nadbiskup Zdenko u svojoj homiliji vodi se nekim Terezijinim poukama s obzirom na molitvu, o čemu je ona i najviše pisala, jer kako kaže ona: bez molitve nema spoznaje Boga, nema prave vjere, nema pravog kršćanskog života, a niti je moguće doći do jačeg iskustva Boga. „Prije svega za Tereziju je molitva istinski susret s Bogom. To nije nešto što treba samo obaviti, odnosno nešto samo izmoliti i na taj način umiriti savjest u uvjerenju da smo Bogu nešto dali i imamo pravo i nešto očekivati. Ne, molitva mora biti susret s Bogom, susret u kojem ću Bogu reći svoje potrebe, ali i saslušati Božje poruke važne za moj život.“
Nastavio je govoreći „Stoga prvi element njezine pouke s obzirom na molitvu jest: kada moliš postani svjestan da si u Božjoj prisutnosti. Često nam to u molitvi fali i zbog toga ona nema onu pravu snagu. Molimo se Bogu s osjećajem da je on negdje daleko na nebu, s nesigurnošću da li nas čuje ili ne čuje. Za Tereziju to nije dobro. Jer čovjek kada moli Bog mu se približuje, ali je važno da on toga postane svjestan. To itekako pomaže i našoj sabranosti, ali doprinosi da i susret s Bogom bude jači i srdačniji.
Zatim: dopusti Bogu da te gleda, stavi pred njega svu svoju istinu, pa i ono što mrziš kod sebe. Ne skrivati se pred Bogom kao da on neke stvari ne zna. Ilija prorok: Stani pred Jahvu ... Ono smo što smo pred Bogom. Nekada i u molitvi činimo sve da uvjerimo Boga u nešto što nije naša istina. Objašnjavamo Bogu kao da on to ne zna. Takva molitva nema pravu snagu. Budi pred Bogom ono što jesi sa željom da postaneš ono što Bog želi.
„Slušaj što ti govori“ - Nije bit molitve samo reći Bogu svoje potrebe, svoje muke, svoje želje,... Bog to zna dok smo mu došli ... Ali je nužno čuti i što Bog nama govori. Bez toga nema promjene života. Mi molimo Boga i Bog moli nas. „Otac iziđe i poče ga moliti“ . Trudimo se postati svjesni što je to što Bog moli nas, mene.
„Stvori odluku“ - Bez ovoga nema promjene. Kod otaca u pustinji čitamo kako je jedan pitao duhovnog učitelja: „Kako to da jedni mole i ne vidi se da se popravljaju, dok se kod drugih to primjećuje“. Ovaj je odgovorio: „Sve zavisi od odluke. Jedni mole i stvaraju odluke, dok kod drugih se ne dogodi ništa. Mole ali se ne mijenjaju“. Stvoriti odluku ne znači da smo neku manu odmah iskorijenili. Potrebno je obnoviti odluku. To je dokaz da se borimo, a Bog na to gleda vrlo pozitivno.
Problem je, kako veli Terezija, što neki po molitvi žele promijeniti druge, ali ne mijenjaju sebe. Oni mole, ali u isto vrijeme stvaraju gužvu i nered u kući. Prava molitva mijenja osobu. Ne u smislu da će kod osobe nestati si grijesi ili mane, ali se jako primijeti kada se netko bori da iskorijeni neke mane. Ako se trudiš, iskreno želiš,... postaješ bolji iako nisi pobijedio sve mane. Nije nužno pobijediti sve mane, nego ne dopustiti da mene pobjede tebe. Kada netko kaže: „ne ide, nemam za to dara, milosti“, „nisam svetac“, i odustane da se bori. Dok se boriš nisi svladan.
Ako imaš neku manu pa padneš na dan 10 puta. Ako se ne možeš odmah osloboditi te mane, nemoj odustati, dići ruke, nego se trudi da smanjiš na devet, i to su postignuća s kojima govorimo Bogu da nam je stalo da se nečega oslobodimo.
Prava molitva vodi aktivnosti, zauzetosti. Lijenost i molitva ne idu zajedno.
Molitva po svojoj naravi proizvodi Djela ljubavi. Vjernost malim stvarima koje puno koštaju. Mala djela svakodnevice koja se vrše s ljubavlju, strpljivošću i vedrinom ona posvećuju osobu. Ne trebaju neka posebna herojska djela. Herojstvo je vjernost malim djelima svakodnevice..
Završio je riječima: „Zahvalni smo Bogu za tolike naše očeve i majke, djedove i bake, pa i za tolike mlade koji se trude da budu vjerni Bogu, koji svojim molitvama čine da Bog bude blizu svom narodu, koji u strpljivosti i ljubavi nose svoje svakodnevne križeve i prikazu ih Bogu za mnoge. Molimo Gospodina da ovakvih svetih duša nikada ne usfali u našem narodu, u našoj Crkvi, u ovome gradu. Amen.“
Riječi zahvale biskupu mons. Križiću najprije je uputila u ime Župe Gospić Maja Serdar koja je istaknula kako vjernici Gospićko-senjske biskupije s radošću očekuju novog biskupa koji će nakon dr. Mile Bogovića i mons. Zdenka Križića svakako uvelike doprinijeti životu ove sredine. Serdar je također istaknula kako se vjernici u ovoj sredini iskreno nadaju ponovnim susretima s biskupom Križićem koji je iza sebe ostavio najbolje utiske i iskustva puna vjerničke ljubavi i dobrote. Potom je biskupu mons. Križiću, Maja Serdar u ime Župe Gospić darovala sliku Gospe Krasnarske, dok mu je ličko-senjski župan Ernest Petry uručio sliku s likom Oca Domovine dr. Ante Starčevića. O. Ante Knežević, gospićki župnik, zahvalio se i Josi Vrkljanu koji je pripremio domjenak na kojeg su bili pozvani su prisutni. Nadbiskup se zahvalio na darovima i rekao kako su mu ličani duboko urezani u srce i nutrinu, te da ih nikada neće zaboraviti i kako će ih uvijek nositi u molitvama.
GSB
